Baritni foto papiri

Praktično od samih početaka fotografije fotografski su papiri dobivali baritni premaz

U potrazi za što je moguće boljom i kvalitetnijom slikom proizvođači fotografskih papira su još u 19. stoljeću na papir započeli nanositi premaz napravljen od fino usitnjenog barij sulfata suspendiranog u želatini. Taj premaz poznat kao "Baryta coating" imao je više funkcija. Jedna od njih bila je povećanje bjeline papira. Barij sulfat jedna je od najbijelijih supstanci koja postoji i dugi niz godina koristio se kao standard prema kojem se definirala reflektivnost površine, odnosno njezina bjelina*.

Druga je funkcija bila zaštita podloge od kemikalija koje se nalaze u sloju za stvaranje slike, a koje su u ranom periodu fotografske tehnologije mogle loše utjecati na papir i obratno. Papir je u sebi često sadržavao nečistoće koje su reagirale s emulzijom, tragovi željeza, bakra i sumpora reagirali bi sa srebrnim solima u fotografskoj emulziji, na slici bi se pojavile mrlje i fotografski papir bio sasvim neupotrebljiv. Barij sulfat izuzetno je stabilan i potpuno inertan na sve utjecaje tog tipa, te se pokazao kao odlična barijera kroz koju ne mogu proći kemikalije koje bi štetile slici.

Nanosom baritnog premaza eliminirala se i prirodna hrapavost površine papira čime se povećala reflektivnost površine i u smislu njezine sjajnosti, osim toga ta se reflektivnost mogla i kontrolirati. Kvalitetu osnovne podloge moglo se mijenjati po volji, neovisno o kvaliteti i strukturi papira koji se koristio, baritna se podloga mogla napraviti u cijelom rasponu reflektivnosti od potpuno mat do potpuno sjajne. Što je još važnije takva se kvaliteta podloge uvijek mogla prema potrebi ponoviti. Proizvođači foto-papira više nisu ovisili o kvaliteti ulaznog papira i proizvodnja foto-papira je dobila novi stupanj kontrole.

Pokušaj zamjene barij sulfata titanovim dioksidom u fotografiji se nije baš pokazao uspješnim. U usporedbi s barij sulfatom on ima nešto veću refleksiju svjetla u vidljivom djelu spektra, no izrazito jako apsorbira UV zračenje (zato se danas koristi kao temelj u većini krema za sunčanje). Kako je fotografija reflektivni medij percepcija bjeline i sjajnosti slike uvelike ovisi upravo o pretvorbi UV zračenja u vidljivo. Radi se o UV zračenju koje se nalazi u djelu spektra bliskom vidljivom svjetlu, a koje barij sulfat djelomično pretvara u vidljivo svjetlo i tako prividno povećava bjelinu papira.

Vidljivo je to iz grafikona u kojem su prikazane vrijednosti refleksije za smjesu barij sulfata s inertnim nosačem. 100%-tni barij sulfat u djelu spektra između 450 i 550 nm prividno ima reflektivnost veću od 100%., a upravo u području između 490 i 530 nm ljudsko oko ima najveću osjetljivost na svjetlo.

Zamjena barij sulfatne podloge podlogom od titanovog dioksida u fotografskim je papirima donijela smanjenje prividne bjeline papira, a samim tim i smanjenje kvalitete slike. Smanjio se raspon između najsvjetlijih i najtamnijih dijelova slike, došlo je do opadanja kontrasta i smanjenja ukupne percepcije luminoziteta.

U sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća došlo je do značajne promjene, tržištem fotografskih papira počeli su dominirati takozvani RC papiri. Sve do tada fotografski papir je jednostavno bio fotografski papir, a onda se umjesto baritnog premaza preko celulozne osnove počela nanositi plastika i klasični papiri su dobili oznaku FB (Fibre-based), dok su novi, plastificirani papiri dobili oznaku RC (Resin-coated).

Naša Fotokemika proizvodila ih je pod oznakom "PE" jer je preko celulozne osnove nanošen tanak sloj polietilena. Prilikom obrade, razvijanja i fiksiranja, celulozna osnova klasičnog papira natopila se kemikalijama te je stoga bilo potrebno dugotrajno ispiranje kako bi se uklonili zadnji tragovi razvijača i fiksira. Plastificikacija je štitila celuloznu jezgru od upijanja kemikalija te je tako nastao papir koji se mogao brzo i jednostavno obrađivati. Sušenje je također bilo brzo, a papir se nakon sušenja ne bi nabirao i savijao, jednostavnim sušenjem na zraku dobili bi gotovu fotografiju. Za sušenje FB papira bile su potrebne posebni uređaji za sušenje. Zbog svih ovih razloga RC papiri uskoro su postali jedini izbor za masovnu upotrebu šira javnost rijetko je uopće dolazila u kontakt s drugim tipom papira, a podjela na FB i RC kategoriju značila je nešto samo umjetničkim fotografima, muzejima i kolekcionarima.

Tako je došlo i doba tintnog ispisa, a papiri za tintni ispis u početku su se proizvodili na osnovi RC papira. Proizvođači pisača i papira pokušavali su potrošače uvjeriti da je kvaliteta slike identična onoj koju bi dobili klasičnim razvijanjem i htjeli su papir koji što je moguće više sliči plastificiranom papiru na kojeg su kupci bili naviknuti. Kako je kvaliteta sustava za tintni ispis rasla, sve je više fotografa koji se bave umjetničkom fotografijom prihvaćalo novu tehnologiju, ali nisu mogli prihvatiti RC papir koji je u fotografskim krugovima postao sinonim za jeftin surogat pravom FB papiru. Proizvođači papira relativno su se brzo prilagoditi tom zahtjevu i uskoro su započeli raditi papir na klasičnim podlogama. Svaki se papir ionako morao presvući slojem za prihvat tinte kako bi se mogao koristiti za tintni ispis.

No to još uvijek nije bilo dovoljno, nešto je jednostavno nedostajalo, slika nije izgledala onako kako izgleda tradicionalna fotografija, nedostajalo je dubine, trodimenzionalnosti, a u slučaju crno-bijele fotografije kontrasta i razigranosti tonaliteta. I onda su se proizvođači konačno dosjetili starih tehnologija, papir je prije nanošenja sloja za kontrolu apsorpcije tinte ponovo dobio baritni podsloj. Fotografija je odjednom ponovo dobila onaj stari izgubljeni element prisutnosti, "ono nešto" što je teško opisati. Istraživanja su pokazala da podsloj barij sulfata daje dodatnu kvalitetu papiru za tintni ispis, nije to samo povećana bjelina, sjaj i glatkoća, baritni podsloj smanjuje kapilarnost sloja za apsorpciju tinte te dolazi do bolje kontrole distribucije tinte, tonski prijelazi su finiji i puniji, boje jasnije, dublje i življe.

Papiri s oznakom " Baryta" ponovo su postali sinonim kvalitetne fotografije. Ti su papiri uveli tintni ispis u novo doba u kojem se on punopravno nosi s tradicijom kvalitete klasične fotografije.

* Mala povijest bijele boje

U povijesti su se za dobivanje bijele boje koristili različiti materijali, ovisno o potrebama i svrhama upotrebe. U slikarstvu se kao najbolji bijeli pigment dosta dugo koristio jedan oblik olovnog karbonata. No s tom je bojom bilo dosta problema, osim što je bila otrovna, ona je mijenjala svojstva pod utjecajima atmosfere. Ukoliko je u zraku bilo sumpornih spojeva olovno je bjelilo potamnilo jer se polako transformiralo u spojeve olova sa sumporom. Industrijska revolucija koja je uvela ugljen kao masovno gorivo donijela je takav tip zagađenja i olovno bjelilo više nije bila boja bi kroz duži period mogla zadržati svoju bjelinu.

Još 1870. u slikarstvo je kao zamjena olovnom bjelilu uveden "Lithopone" smjesa barij sulfata i cink sulfata. Ta se boja vrlo brzo našla u širokoj upotrebi za razne aplikacije (boje, puderi, bjelilo) u kojoj se zadržala i do današnjih dana, ponajviše u bojama koje se rade na bazi vode.

Danas se kao najbijelija supstanca poznata čovjeku navodi titanov dioksid, no njegova je proizvodnja započela 1916., a tek se 1921. započeo masovnije koristiti kao pigment. Do tada se u fotografiji već ustalila upotreba barij sulfata kao bijele podloge za izradu fotografskog papira. Kasnije zamjene barij sulfata titanovim dioksidom pokazale se su manje uspješnima, iz razloga koje smo već objasnili, a važan je faktor bila i cijena.

Titanov dioksid je pigment kojeg se danas najviše koristi, a naročito u bojama koje se rade na bazi organskih nosača.