O naslovu uz fotografiju - 3. dio

Kakav onda treba biti naslov?

Počnimo od početka: smatram da se područje umjetničke fotografije može podijeliti u tri grupe:

a) neki autor može svjesno težiti tome i na kraju smatra da njegova slika u potpunosti sama izražava njegovu ideju i misao;
b) drugi autori mogu smatrati da njihovu ideju mogu bolje prenijeti promatraču i slikom i naslovom, naslovom koji ideju izraženu u slici podupire, promatrača usmjeruje;
c) fotografije, koje tek naslovim slici daju novo, neočekivano značenje, tek zajedno stvaraju kod promatrača poimanje, koje on bez jednog i drugoga uopće ne bi uočio.

U prvom slučaju autor neće slici dati nikakav naslov. U drugom slučaju, naslov mora biti pažljivo odabran da na odgovarajući način usmjeruje - primjere ću u nastavku navesti. A u trećem se čak slučaju možemo pitati, gdje je osnovno bila prva ideja kod autora - u slikovnom dijelu ili u naslovu, ali naslov svakako igra važnu ulogu.

Razmotrimo svaki od tih slučajeva. Razmatrat ćemo ali samo one dva posljednja slučaja i to kad i kakav naslov tada uz sliku treba biti.

Ako neko usmjeravanje promatrača nije uopće poželjno ni potrebno, nužni naslov treba biti jednostavan i općenit, upravo takav da ne pobudi misli na neki neželjeni smjer ili asocijaciju. Recimo "Cvijeće", "Jutro" ili slično.

Ako autor ipak naslovom želi na neki način uputiti gledatelja što je slikom htio izraziti, jer mogućnosti jedne dobre slike mogu ići i u ovom i onom smjeru, onda je važno kako će ga odabrati. Naslov naime neminovno nutka promatrača na određeno kritičko promatranje. Primjer: prikaz jedne ženske glave. Tehnički besprijekoran, umjetnički. Ako je uz tu sliku naslov kao "Portret dame" ili "Slika gospođe N", onda će gledalac sliku, njen izrez, linije, osvjetljenje, ocjenjivati samo iz tog aspekta, u danom slučaju promatrat će koliko ima pogođenog duha "dame" ili duha i sličnosti dotične gospođe. Damo li toj slici međutim naslov "Melankolija", "Taština" ili nešto tome slično, onda slika i osoba na slici moraju zbilja imati značajke koje to i izražavaju. Promatrač će u tom slučaju u prikazu te ženske glave tražiti upravo to. Ako tih značajki nema ili ih ima u premaloj mjeri, slika će, kako god tehnički dobra bila, razočarati. U tom bi čak slučaju bilo bolje da slika ima neki općeniti naziv ili da ga uopće nema. Jer bi još uvijek bilo bolje da promatrač, ako sam nešto pročita iz slike, stvori neku svoju asocijaciju, nego ako mu obećanje naslova slikom nije ispunjeno.

Kakva dakle treba biti slika - uz dani naslov?

Možemo se zapravo upitati što je zapravo primarno kod umjetničkog stvaranja fotografije (pa možda i drugih umjetnosti), fotografska slika ili ideja izražena naslovom? U slikarskoj umjetnosti zacijelo u većini slučajeva ipak slika.
Ali...

Jednom je jedan fotograf pobudio zanimanje i veselost u svom klubu kad je rekao: "Upravo mi je pao na pamet sjajan naslov, sad mu još samo tražim sliku" Je li to apsurd?
 
Kod pobližeg razmišljanja nije ta misao ni tako neobična kako u prvi mah izgleda. Pronađe li taj čovjek pravu sliku tom sjajnom naslovu, ali ne sretnim slučajem, nego ju s ciljem pred očima i neumornim i vrućim nastojanjem smišlja, stvara, i uspije li mu veliki potez - onda je ostvarena cjelina sasvim opravdano umjetničko djelo, a on pravi, nadareni umjetnik.

Što međutim kad je obratno? Kad stvaralac stvori jednu samu po sebi dobru sliku, a onda joj u sebi traži naslov. Onda kad slika nije stvorena prema jednoj unaprijed smišljenoj ideji. nego joj prikladan naslov treba biti formuliran naknadno, na osnovu gotove slike. Neka nam jedan primjer pomogne u razmišljanju.

Uzmimo da stojimo jednog ljetnog dana na campanile u Veneciji i gledamo dolje na Markov trg u suncu. Na drugoj strani trga je svakom poznata kavana Florian. Stolovi su u to doba dana gotovo potpuno nezaposjednuti. Samo za jednim stolom sjedi jedan jedini gost. U pogledu odozgo pravilno raspoređeni redovi stolova stvaraju križanjem s kratkim sjenama i kvadratnim pločama tla interesantan ornament, koji tim malim oživljenjem - onim jedinim gostom - još dobiva na slikovitoj draži. I snimka je uspjela. Zadovoljava u svakom pogledu, u kompoziciji, linijama, tonovima i tehnici. Kako ju nazvati? Kakav joj dati naslov?

"Pogled s campanile na Markov trg"? Ne, jer ono što pokazuje slika uopće nije važno da je u Veneciji. "Cafe Florian"? Također ne, jer za tu poznatu kavanu sigurno nije karakteristično da u njoj sjedi samo jedan gost. "Podne"? To bi već bilo nešto bolje jer tih karakteristika u slici ima u više ponavljanja: u tvrdim svjetlima i kratkim sjenama okomitog sunca, u praznini trga prema običajima južnjaka u to doba. Ako se koncentriramo na jedinog gosta pa da kažemo "Oaza"?, ili ako on možda baš prinaša čašu vode k ustima, da bude naslov "Osvježenje u vrućini"?... Ili "Samac"?, "Prvi gost"?... Evo koliko li ideja i zamisli. Možda i uz poneku izmjenu slike, drugi izrez ili...? Da na slici još tom gostu prilaze možda dva ili čak tri konobara, kolikih li daljnjih mogućnosti za neke, vjerojatno duhovite, humoristične naslove - "Navala", "Svi protiv jednoga" ili štogod drugo.

Ostavimo neriješeno taj primjer iz kojega svakako vidimo koliko naslova, boljih ili lošijih. prikladnih ili neuspjelih, može u danim okolnostima doći u obzir. Odlučujuće na kraju mora uvijek biti ono što će sa slikom biti u nekoj uočenoj povezanosti, kontrastu, u misaonoj ili duhovitoj asocijaciji s njenim najistaknutijim karakteristikama. Ili možda čak s nekim u prvi čas neuočljivim detaljem. ali taj onda, kad ga se zapazi. mora biti u najjasnijem obliku slikovno vidljiv. Samo ta okolnost opravdat će naslov. Kod njegovog biranja i stvaranja nikada i nikako ne smije postojati vidljiva želja da se naslov nametne kao neki duhoviti vic ili da se u njemu nazre nametanje nekog gledanja promatraču - pogreška koja nažalost nije rijetka. Naslov mora biti dio slike, nalaziti se u njenoj ideji. surađivati u umjetničkom izrazu.

Neprikladan naslov

Evo primjer i neprikladnog naslova - jedna postojeća slika s izložbe. Slika mlade gole djevojke. Slikarski slika nije bila baš neko majstorsko djelo, ali se baš nije mogla označiti kao posve neuspjela. Nosila je naslov koji je htio biti poetičan: "Plavi čar Rite" ("Ritas blonde Anmut") - i time je slika propala.

Pobuđen naslovom gledalac je potaknut na naročito strogo prosuđivanje. Pri tom je kao prvo ustanovio da model stoji s prilično malo čara. Nadalje da je boja kose na slici dana u pretamnom sivom tonu, dakle nije bila "plava", blond. Jedino što se moglo iz naslova prihvatiti bez proturječja je bilo ime Rita. No to da je dotična na slici baš Rita sasvim je svejedno. Primjer ukazuje još na jednu čestu pojavu ljudi. pa i autora: da su često još više slijepi prema svojoj "djeci" (djelima) nego pravi roditelji prema vlastitoj djeci. Takvi autori naginju uz to još često i "romantičnim" ili "poetičnim" naslovima, koji su onda najčešće samo kič.

Ovo je treći dio teksta o imenovanju fotografija. U nastavku čitajte:

Kad naslov ima bitnu ulogu

Vizualno prikazati apstraktni sadržaj - može li se bez naslova?

Kad tek naslov iz slike čini djelo

Drugi dio teksta nalazi se ovdje.