O naslovu uz fotografiju

Moja osobna razmišljanja i stavovi na temelju jedne studije potpisane od G.P. u stručnom listu "Die Gallerie" iz 1952. godine".
D.M.

Autor u svojem napisu postavlja pitanje jesu li naslovi slici potrebni? Da li su uopće dopustivi? Ili možda naslov može čak biti sastavni dio same slike, fotografije, kao umjetničkog djela? Ili se naslov slici može dati samo da ju se nekako imenuje, tek radi prepoznavanja, za bilježenje u kataloge ili za registriranje? Nešto što uopće nije u dubljoj vezi sa slikom. Recimo: Čamac na obali.

O tim pitanjima vodile su se među fotografima već mnoge diskusije, moglo bi se skoro reći borbe. Miljenja se snažno sudaraju, pogledi jako razilaze.

Jedna strana sasvim je priklonjena samoj fotografiji i ta niječe svako pravo postojanja naslova. Obrazloženje je u navodnoj činjenici da je fotografija stvarni prikaz danog motiva i kao takva mora jasno i bez dvojbe pokazati predmet koji prikazuje , Primjer po njima nepotrebnih naslova: "Kita cvijeća", "Kuća", "Dijete s psom'".

I stvarno, što će dobroj i nedvojbenoj slici zagrebačke katedrale naslov "Zagrebačka katedrala"?

Na potpuno suprotnoj strani se nalaze oni koji sasvim drugačije pristupaju samoj fotografskoj slici. Njima je naslov osnovna misao. Njima naslov znači sve, nerijetko još više nego sama slika. Oni zapravo traže i smišljaju naslov, naslov nekog smisla, možda originalan, po mogućnosti poetski, a slika kao da im samo dopunjuje taj zamišljeni naslov. Pa katkad i pretjeraju te naslov i slika djeluju kao kič, a često je to jedno s drugim, umjesto bar skromnog umjetničkog uspjeha upravo smiješno. Primjer: naslov "Ej, haj , tra-la-la" a na slici možda tehnički i dobroj, neki čovjek s bocom u ruci i malo nakrivljen, koji je očito popio koju čašicu više.

Neka je "Ej, haj , tra-la-la" neka, i ne baš jako duhovita asocijacija na "veselo", ali cijelo fotografsko "djelo" ništa nam značajnog ne iskazuje. Ni slikom, ni naslovom.

Gdje dakle leži istina o pravu slike na naslov, pita se autor, kod ovih ili onih? Ne "da li su naslovi potrebni ili suvišni?", nego on smatra da se treba pitati drugačije : "Imaju li naslovi uopće smisla i svrhe?"

Ja bih ovo pitanje o "smislu i svrsi" proširio i malo dalje ili malo drugačije analizirao.

Prije svega, opći naslovi kao "Studija", "Pejzaž" li "Mrtva priroda" ne spadaju u ova razmišljanja, Oni su možda potrebni za imenovanje slike i u svrhu nazivanja na izložbama i u katalozima, ali oni ne doprinose umjetničkom izrazu, ne dopunjuju ga. Oni dakle neće biti tema ovih razmatranja.

Razmotrio bih da li slici uopće treba naslov, a ako ga treba, da li i kako on može biti sastavni dio samog djela umjetničke fotografije.

Ako autor svojom slikom želi nešto iskazati i ako joj daje i neki naslov, pitanje je u kojoj povezanosti, unutrašnjoj povezanosti, stoji taj naslov sa samim djelom.

Osnovno je ideja, želja autora da nešto iskaže. On tu ideju ovdje iskazuje fotografijom. Uz sliku, svoju ideju autor može dopuniti i naslovom. Tada je naslov, uz sliku, nerazdvojni dio autorovog djela, njegove poruke. Takav drugi dio umjetničkog iskaza, može postojeću sliku kod gledaoca podići u intenzitetu prikaza, može je prikazati u nekom drugom svjetlu, može stvoriti kontrast, kontraverznost, a može njeno gledanje i usmjeriti u nekom sasvim neočekivanom smjeru. Mogućnosti su široke. Naslov je autorov drugi izraz njegove ideje koju iznosi i paralelnost te dvije tehnike može kod gledaoca ostvariti sasvim novi, neočekivani dojam. Ako je to ono što je autor htio reći - autor je uspio - naslov je tada upravo sastavni dio slike.

Kako djela dolaze do naslova?

Kako stvorena djela dolaze do svojih naslova vrlo su različiti putovi.

Pogledamo li redom velika ostvarenja raznih umjetničkih smjerova, vremena i naroda, vidimo da skoro sva imaju svoje ime - naslove. Plastike kao i slikarije, djela pjesništva, a i glazbe. Poznajemo Rodinovog Mislioca ili Građane Calaisa; Goetheove Patnje mladog Werthera. Zar nema svako književno djelo svoj naslov? Izuzmemo li posve stručna djela, svako književno djelo, svaki roman ima svoj naslov. A naslov vrlo često nije samo sušta naznaka o čem se radi. Naslov često dopunjuje još nepoznati, ali kasnije i poznati sadržaj. Daje mu napetost, duh sadržaju koji doživljavamo.

Pa čak i one tvorevine koje od svojih stvaratelja nisu na samom početku dobile ime, s vremenom su, kako su postale poznate u širokim krugovima, sve su dobile ime od publike. Tako kad se kaže "h-mol simfonija", stručan znalac glazbe zna o kojem se Schubertovom djelu radi, ali kao "Nedovršenu" prepoznaje je i odmah u sebi "doživljuje" i svaki manje stručan ljubitelj glazbe. Odmah osjeća u tom nazivu nešto "posebno", nešto što je postalo dio samog djela. A naslov "Nedovršena" nije joj dao sam skladatelj!

Ostanemo li čas kod glazbe, da li si možemo predstaviti da bi Johann Strauss imao isti uspjeh da je svoje plesne skladbe najavio kao "opus 325" ili "opus 314" umjesto onako kako ih je predstavio: "Priče iz bečke šume" i "Na lijepom plavom Dunavu"? Ljudi bi vjerojatno jednako tako oduševljeno plesali i na one melodije s brojkama, ali da nisu dobile one naslove, stvaralačka snaga publike bi im dala svoje, vjerojatno neke drugačije.

Neko djelo dakle gotovo traži naslov. Ali taj mu mora i odgovarati. Kod glazbe ga se ubrzo osjeti da li je prikladan, pa ga se prihvaća ili odbija, u tom slučaju i napušta, ubrzo i zaboravlja.  Naslov dakle može biti i neprikladan. A od toga će trpjeti i djelo. Evo, sasvim sigurno smo već doživjeli da nas je naslov nekog književnog djela magično privukao, a djelo onda razočaralo. Naslov očito nije bio u skladu s djelom. Možda je bio pretjeran, prepotentan ili krivi. To je jedna negativnost. Nasuprot tomu već mnogo vrijedno djelo nije bilo uočeno, nije postiglo prihvat, a upravo jer mu naslov nije ništa kazivao, nije ništa rekao. Bio je neadekvatan.

Autor navedene studije podrobno razmišlja o potrebi ili nepotrebi naslova mnogih velikih ostvarenja. Ovdje ću si zabilježiti samo što je navodio o slici Mana Lise. On veli da bismo mogli zaključiti da nam uz pojedina velika djela njihov ustaljeni naslov baš i nije potreban, da bi se čak bez većeg gubitka mogao zamijeniti drugim, općenitijim. Onaj zagonetni smiješak Mona Lise bi možda na nas isto tako djelovao kad bi ga susretali kao smiješak "Florentinke" ili s naslovom "Slika žene". A ipak, konkretno ime Mona Lisa daje našoj mašti više nego da sliku vidimo jednostavno kao "Portret dame". Sve ono što znamo ili ne znamo o toj navodnoj ženi u životu Leonarda da Vincia, njen neizrecivo privlačni smiješak, ima za nas takvu draž i čar da nam djelo jednostavno postaje cjelovitije, zapravo nedjeljivo od naslova.

Mnoga znamenita djela velikih majstora, iz biblije ili iz bilo kojeg društva prošlih dvorova, ne bi nam često uopće bila razumljiva da nemaju naslov. Slika Paola Veronese u Dresdenu prikazala bi nam, takva kakva je, jedno otmjeno venecijansko renesansno društvo kod objeda - lijepo, i ništa drugo. Ali kad joj vidimo naslov "Gozba u Kani", tek tada stječemo unutarnju povezanost i time istinito razumijevanje što je autor htio iskazati. Takvi naslovi nisu "objašnjenje slike" nego donose sadržaj onoga što su s tim slikama njihovi stvaratelji htjeli reći. Primjer je i Rodinova plastika, Grupa građana Calaisa, koje bi djelo bez sumnje pobudilo naše osjećaje i divljenje da i ne znamo njegov naslov i ništa više o njegovom stvarnom značenju. Ali tek naslov, koji nas upućuje na shvaćanje prikaza, tragičnu povijest o junačkoj smrti šestorice ljudi, koji su smrt od krvnikove ruke uzeli na sebe da bi spasili svoj rodni grad od srdžbe engleskog kralja, tek on daje tom umjetničkom djelu duhovni smisao i nama ključ za njegovo najdublje razumijevanje i osjećanje.

Ovo je prvio dio studioznog teksta o imenovanju fotografija. U nastavku čitajte:

Opravdanje postojanja naslova

Kako u stvari nastaje spoj između slike i naslova?

Naslov koji ne valja