Latentna slika

U klasičnoj fotografiji latentna slika je prvi korak u nastajanju prave realne slike

U rujnu 1840. H. Fox Talbot eksponirao je na različite načine na svjetlo senzibilizirane papire kako bi ispitao kolika im je osjetljivost. Za to je koristio kameru obskuru. Ekspozicije su bile znatno manje nego što je to uobičajeno za standardno dobivanje slike, zato što je tražio donju granicu osjetljivosti. Talbot je papire pregledavao u tamnoj komori pod svjetlosti svijeće. Jedan je papir bio premalo eksponiran i na njemu se nije uočavao nikakav trag slike, pa ga je samo ostavio na stolu dok je pregledavao druge papire. Kad je nešto kasnije ponovo pogledao taj papir na njegovo veliko iznenađenje uočio je na njemu jasnu sliku. Zaključio je da slika je nastala spontanom reakcijom sastojaka koje je nanio na papir, pa je kako bi u to bio siguran ponovio eksperiment. U ponovljenom eksperimentu odlučio je promatrati što se događa nakon ekspozicije. Uočio je da se slika polako pojavljuje i kontinuirano dobiva na intenzitetu da bi na kraju u potpunosti postala vidljiva. Talbot je zaključio da prvobitna ekspozicija stvara nevidljivu odnosno latentnu sliku koja naknadnim reakcijama postaje vidljiva.

Ovaj fenomen zaokupio je generacije istraživača koji su pokušali dokučiti fenomen latentne slike. Nakon ekspozicije ne vidi se nikakva promjena u materijalu, niti jedna od modernih analitičkih tehnika je ne može detektirati, a najmoćniji elektronski mikroskopi ne uočavaju nikakvu različitost u kristalima prije i poslije ekspozicije. Pa ipak latentna slika postoji jer kad se eksponirani fotografski film izloži djelovanju razvijača dolazi do transformacije tog djela filma - u njemu se izluči metalno srebro i dolazi do zacrnjenja emulzije. Izložimo li djelovanju razvijača dio filma koji nije primio ekspoziciju - ne događa se ništa.

Latentna slika je katalitičko uvjetovanje mikrokristala srebrnih halogenida koje se može dokazati kemijskom reakcijom s fotografskim razvijačem. Ponekad se latentna slika može pretvoriti u realnu sliku produženom ekspozicijom - kao što je to radio Talbot. Latentna slika može nastati kad mikrokristal srebrnog halogenida apsorbira 4 fotona. Ponekad, ali vrlo rijetko, kad apsorbira tri fotona, ali baš nikad kad apsorbira samo dva fotona. Apsorpcija 4 fotona smatra se osnovnim preduvjetom za nastajanje latentne slike, što je sasvim u skladu s Poissonovim pravilom o odnosu signala i šuma, kako je šum kvadratni korijen od vrijednosti signala tek 4 fotona stvaraju jasnu razliku između signala i šuma - ovo je pravilo koje vrijedi kako za analogne tako i za digitalne sustave.

Postupkom koji se naziva razvijanje, fotografski razvijač pretvara nevidljivu latentnu sliku u realnu vidljivu sliku. Tako dobivamo nama već poznati negativ. Latentna slika nije potpuno stabilna. Iako su zabilježeni slučajevi da je film uspješno razvijen i deset godina nakon ekspozicije najbolje je eksponirani film razviti što je moguće prije. Mnogo je faktora koji uništavaju latentnu sliku, tri najvažnija su protok vremena, temperatura skladištenja i količina vlage u emulziji.

Damir Tiljak