Slučajni pogled

Projekt udruge mladih kustosa kojoj je cilj katapultirati mlade autore u sferu umjetničke scene.

U četvrtak, 19. siječnja 2006. u auli Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivana Lucića 3 otvorena je izložba "Slučajni pogled". Nastavak je to projekta udruge mladih kustosa Katapult 6 kojoj je cilj katapultirati mlade autore u sferu, njima često nedostupne, umjetničke scene. Udruga Katapult 6 započela je djelovanje u Foto-galeriji KIC koju su vodili kroz cijelu 2005. godinu. Njih 6 bili su tada studenti koje je okupila želja za radom, a sada već polako postju pravi kustosi koji žele raditi s mladim, često neafirmiranim autorima. U objavi za medije kažu: nastavljamo započeti niz izložbi fotografija koje, i ovog puta, stavljamo izvan konteksta "muzejskog" prostora intervenirajući u javni prostor – prostor Filozofskog fakulteta. Filozofski fakultet nije samo mjesto izlaganja, već i nastanka svih fotografija: jedanaest studentica dizajna pri Arhitektonskom fakultetu imale su zadatak istražiti prostor "njima nepoznatog fakulteta, njegove svakodnevne
stanovnike" i osmisliti, koristeći medij fotografije, vlastite priče, interpretacije i poglede unutar zadanog tematskog i prostornog okvira.

Sami radovi nisu okupljeni u jedinstven izložbeni postav, nego su postavljeni poput prostornih intevencija, unutar čitavog prostora fakulteta. Specifičan postav prisiljava gledatelja da igra dvostruku ulogu. Slučajnom prolazniku, svakodnevnom posjetitelju fakulteta nameće "klasičnu" ulogu posjetitelja izložbe, dok posjetitelja izložbe dislociranost radova navodi na lutanje labirintima koji inače imaju potpun drugačiju funkciju. U traganju pomaže katalog-vodič koji su osmislile studentice dizajna.

Fotografije izlažu: Tanja Bjelić, Dora Budor, Helena Cuculić, Maja Čule, Ana Deskar, Petra Forster, Linda Golik, Helena Juraić, Mia Marić, Maja Sokolean i Karolina Ščavničar. Ukupno je izloženo više od 200 fotografija, ali kako se radi o 11 različitih koncepata, različite su i dimenzije i broj fotografija koje je pojedini autor stvorio.

Stvaranje izložbe "Slučajni pogledi" započelo je mnogo prije
nego li su nastale same fotografije. Oglas upućen svim studentima dizajna pozivao ih je da izlože svoje radove, uz određene uvjete. Jedanaest studentica pristalo je na sljedeća "ograničenja": fotografije su morale biti snimljene isključivo na temu Filozofskog fakulteta i to u roku od dva tjedna. Sve ostalo – fotoaparat koji će koristiti, načini fotografiranja i obrade, pristup i sadržaj – prepušteno je njihovom odabiru.

U određenom vremenskom periodu fotografi su se neograničeno kretali i neometano snimali po fakultetu gdje su stvorili naizgled neobičnu situaciju. Oni su, u ulozi autsajdera, "uljeza" koji dolaze izvana ili "voajera" koji ne sudjeluju ni u čemu osim u promatranju, istraživali zadano područje. Zatečeni prolaznici reagirali su na različite načine. Jedni su rado pristali da ih se fotografira, drugi nisu ništa primjećivali,
dok su treći osjećali nelagodu i ljutnju jer ih se nadzire i
snima bez njihova pristanka, naivno vjerujući da raspolažu pravom na vlastiti odraz. No, nastala situacija i nije bila toliko neobična koliko se to na prvi pogled činilo. Nadzorne kamere nalaze se u mnogim javnim prostorima, pa tako i na Filozofskom fakultetu. Prolaznici su često snimani, a da tome ne pridaju nikakvu pažnju, no ovaj put su studentice dizajna to sveprisutno posredovanje kamerom/objektivom provele na sasvim eksplicitan način.

Izložba fotografija je tako tek završna točka čitavog procesa snimanja, balansiranja između ispunjavanja propisanih uvjeta, prepreka i kreativne interpretacije, odmaka od unaprijed zadanog sadržaja. Fotografijama se na taj način istražuju sasvim različite mogućnosti pristupa jednoj zajedničkoj temi – Filozofskom fakultetu. Neke od njih kroz prikazanu arhitekturu problematiziraju odnose čistih forma i svjetla, druge bilježe atmosferu i ljude hvatajući slučajne poglede. Poznata mjesta se očuđuju kadriranjem fragmenata od kojih se grade apstraktne kompozicije. Neke od autorica odmiču se od isključivo formalnog pristupa fotografiji radeći reportažne snimke, a ima i onih koji ne tretiraju Filozofski kao vizualni fenomen, nego se približavaju području konceptualnog.

Izlaganjem fotografija izvan galerije, na mjestu koje inače nema funkciju izložbenog prostora, omogućava se radovima neuobičajeni način komunikacije s promatračem. On u ovom slučaju nije posjetitelj izložbe, nego slučajni prolaznik kojem se izloženi radovi nameću i koji je, ne znajući, uvučen u dvostruku igru u kojoj ne igra samo ulogu slučajnog promatrača, nego i ulogu objekta fotografskog zanimanja.

Mapa s tlocrtima katova, koja služi kao signalizacija, upućuje one koji žele pogledati sve izložene radove. Većina ih je postavljena točno na onom mjestu na kojem su snimljeni, pri čemu dolazi do direktne konfrontacije stvarnog prostora i njegove iluzije unutar drugog medija. Pogledi prolaznika susreću se tako s pogledima već posredovanim putem objektiva što omogućuje da se čitav proces gledanja obrne. Postoji vjerojatnost da, prolazeći hodnicima, počinjemo
prepoznavati fragmente, ljude ili situacije s fotografija.