Zašto bi netko fotografirao iz jurećeg automobila i ograničio se u radu?

Fotografiranje iz jurećeg automobila fotografu Joelu Meyerowitzu popločilo je put do prestižnog njujorškog muzeja „MoMA“.

Zašto bi se fotograf namjerno ograničio pri radu, fotografirajući iz vozila u pokretu, umjesto da promatra svijet kroz objektiv iz pozicije pješaka kako je uobičajeno? Kustos John Szarkowski – koji je 1968. u MoMA-i organizirao izložbu „MY EUROPEAN TRIP: PHOTOGRAPHS FROM THE CAR“ s odabirom fotografijama nastalim tijekom Meyerowitzevog putovanja 1966. i 1967. godine po Europi – konstatirao je da je to stvar tehnološkog progresa koji mijenja perspektivu svijeta: svijet oko nas se doživljava kao slijed kaleidoskopskih kratkih bljeskova koji su nama nepovezani i nerazjašnjeni. Na primjer, lice u punom dizalu koje vidimo u prolasku, vidljivo je u kratkom trenutku dok se vrata zatvaraju, da bi u sljedećoj sekundi zauvijek nestalo iz našeg vida i života.  

Takav osjećaj fragmentiranosti iskustva tog vremena krajem 1960-ih godina, reflektirale su upravo fotografije nastale iz automobila u pokretu. Bez obzira na brzinu, život teče u područjima gdje auto prolazi. Tijekom putovanja, Meyerowitz se susretao s prolaznim i svakodnevnim prizorima, kao i s onim nesvakidašnjima: sredovječni par na motoru, visoki muškarac u crnom koji drži dijete odjeveno potpuno u bijelu odjeću i sl.

Originalni printevi s te izložbe mogu se vidjeti u sklopu velike retrospektive Joela Meyerowitza (rođenog 1938. godine u New Yorku) koja se trenutno održava u poznatoj bečkoj galeriji „KUNST HAUS WIEN“. S oko 200 radova iz vremenskog perioda od 1960-ih do danas, izložba prati umjetnički razvoj fotografa čiji je višeslojni opus imao veliki utjecaj na sljedeće generacije umjetnika.
 

Fotografijom se počeo baviti početkom 1960-ih inspiriran fotografijom Roberta Franka. Meyerowitz je u to vrijeme uglavnom fotografirao na ulicama New Yorka bilježeći situacije u kojima dolazi do interakcije među ljudima u svom dinamičnom stilu. Specifičnost njegovog pristupa je bilo to što je često fotografirao u boji što nije bilo uobičajeno u to vrijeme.

Uskoro je odabrao boju u fotografiji kao primaran medij te je umjesto 35-milimetarskog fotoaparata počeo koristiti kamere velikog formata. To je utjecalo i na njegov način fotografiranja koji postaje polaganiji i meditativan proces.
Primjer toga j njegova slavna serija fotografija objavljena i u knjizi „CAPE LIGHT“ (1978. godina) koja prikazuje svjetlo i boje atmosfere na otoku Cape Cod, smještenom na istoku SAD-a.

 
 
Poznata je i njegova serija portreta „RED HEADS“ izdana u obliku knjige 1990. godine s prikazima crvenokosih ljudi koje je Meyerowitz snimao tijekom deset godina.

Bio je jedini fotograf koji je mogao na licu mjesta dokumentirati posljedice napada 11. rujna 2001. godine u New Yorku. To je prikazano u njegovoj knjizi „AFTERMATH“ - emotivnom fotoeseju – koji donosi kolor-fotografije snimljene u periodu od devet mjeseci nakon te tragedije. Prikazani su Njujorčani koji su hrabro i odlučno radili na čišćenju ruševina. Oko 8 500 fotografija nastalih u okviru tog mega-projekta rezultiralo je izložbom koju je posjetilo više od 4 milijuna ljudi u 90-tak zemalja.

Pogledajte fotografije s izložbe u Beču: OTVORI LINK