Putevima Inka

Svjedočanstvo tinjajuće potrage za snovima, skromni dokaz ostvarenja vlastitih želja.

Samostalna izložba fotografija Vjerana Malenice - Putevima Inka - uz multimedijalnu prezentaciju i dokumentarni film Josipa Jurišića o putovanju dvojice prijatelja Hosea i Fidelia, bespućima Perua i Bolivije

Izložbeni prostor Zagrebačkog foto kino saveza Trg žrtava fašizma, Zagreb. Izložba je otvorena od 12. do 26. listopada 2006. godine.

O izložbi

Iako više nisam tamo, osjećaji i ispunjenje koje sam doživio u zemlji Inka postali su i ostali moj bliski i neizbrisivi trag. Osjećao sam da ću jednog dana stići do krajolika nesebičnih ljudi Perua i Bolivije, do neopisive prirode i snažnih geo-klimatskih suprotnosti Anda i Kordiljera. Sjećam se satova zemljopisa u osnovnjaku i naše profe koja je s toliko žara predavala taj predmet. Tada mi je pogled zastao na jednoj fotografiji velike energije – Macchu Pichu. Znao sam da će me moj nemirni duh i osobna traganja, putevi, jednom tamo i odvesti. I jesu. No, ushit putovanja je bio još i veći. Zato, jer je moj kompa Hose zajedno sa mnom, široko otvorenih očiju, bilježio, upijao, snimao, promatrao sve tople ljude, neobične pejzaže, nepoznate okuse i mirise hrane, zraka, siromaštvo, tugu i radost, životnu snagu…. Zato, jer te slike i osjećaje nitko nije u stanju izbrisati. Oni su sad postali jedan dio mene.

Ovo putovanje je svjedok mojih osobnih traganja, tinjajuće potrage, potrage za snovima. Ovo putovanje je skromni dokaz ostvarenja vlastitih želja. Ovo su samo riječi, a pred Vama su izložene fotografije koje su zabilježile baš taj jedan trenutak, taj kadar, tu svjetlost, boju, kut, ideju…I imaju neku svoju priču.

Lima, Aqua Calientes, Macchu Pichu, Cusco, Puno, jezero Titicaca, plutajući otoci Uros, Otoci sunca i Copacabana u Boliviji, Silustani, Chivay, Arequipa, kanjon Colca… Samo neka od mjesta, koje smo obišli. Sve se nekako objedinilo, zaokružilo i dobilo svoj smisao. Tada, danas, sutra. Smisao Ratnika Svjetlosti. Jedan danas često spominjan pisac je napisao: „Ratnici Svjetlosti često se pitaju koja je njihova uloga. Mnogo se puta zamisle nad smislom vlastita života. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer se propitkuju. Jer traže smisao. I nema sumnje da će ga pronaći.“ I dio tog smisla je i u ovim jednostavnim fotografijama. Dio tog smisla je ostao zakopan u meni. Tako neka i ostane. Dio tog smisla sam zapisao i u svojem dnevniku s ovog putovanja:

„Cusco – prijestolnica Inka, 28. 07. 2006. Toplina i dobrota stanovnika Perua je svepristuna. Unatoč neimaštini, unatoč neshvaćenim gestama i činima brojnih turista – modernih nomada i onih koji to tek žele postati. Svi smo mi ljudske jedinke koje nastoje preživjeti na svojim ognjištima ove naše napaćene Zemlje. I dijelimo slične strahove, radosti, stremljenja i životne borbe…

…Hodamo usporenim koracima, pluća nam se stišću, sada smo na samo 3.600 m NM, a ovdje ćemo doseći i veće visine. Sve je usporeno. Pijemo svakodnevno čaj od koke kako bi lakše podnijeli ove nadmorske visine, prilagodili organizam, raširili pluća. Zrak je rijedak. Nisam to ovako zamišljao. Skijao sam na alpskim glečerima Europe, ali ovo je neusporedivo drugačije…

Na planinama Macchua, 29. 07. 2006. Sjedim i promatram drevni grad Inka. Sve je zeleno. Izmjenjuju se sunce, kiša, oblaci i magla. Sve je tu. Macchu mi je na dlanu. Sjedim sasvim sam, skroz postrance, izdvojen od svepristutnih turista koji bezglavo jurišaju, mrmljaju, fotkaju. I ove riječi sada ne mogu opisati moje osjećaje. Za Macchu i ove ljude i ovu daleku i iscrpljenu zemlju.

Ove riječi su samo pokušaj da Vam opišem, prenesem svoje unutrašnje stanje. Stanje mira. Čistinu vlastitih misli prekida jedino povremeni cvrkut ptica i blagi topot ljama i aljpaka koje ponosno koračaju ovim predivnim proplancima. Sada uviđam zašto je taj grad Inka bio stoljećima skriven, potisnut, neistražen, nedostupan, sačuvan. Ovo mi daje snagu. I Ernesto Che „Fuser“ je jednom bio ovdje i kročio svojim koracima. Nekad. Prestajem pisati. U meni se miješaju osjećaji besmrtnosti i svevremenosti.

Ipak, ima još jedna „skica“ koja me je natjerala da razmišljam jače, dublje, koja nam treba dati poticaj da svi budemo bolji jedni prema drugima. To su Peruanci koje sam danas uočio ovdje na Machhuu. Među masom turista iz cijelog svijeta, koji su ovdje najveća većina, za oko mi je zapela slika nekoliko domaćih žitelja - Peruanaca koji su pokorno gledali svoj Macchu. Sve muškarci. Srednje dobi. Imali su neke izlizane najlonske vrećice na leđima kao improvizirane kišne kabanice, umjesto naših specijalno izrađenih planinskih jakni, svaki po deku u obliku naprtnjače, zamotanu na leđima, sa vjerujem, najosnovnijim osobnim stvarima, umjesto naših šminkerskih ruksaka sa tisuće pretinaca, gumene papuče i bose i teške noge, umjesto naših neuništivih trekking cipela, blijede i nečiste košulje, umjesto naših toplih i uglađenih flis vesta, bez vode, bez fotoaparata, bez svih modernih sprava i gluposti koje mi tako vješto koristimo i od kojih smo postali ovisni i pomalo otuđeni… Gledam ih. Čine se sretnijima nego mi. Ponosan sam da su baš oni sada ovdje, upravo tu. Pa to je njihova zemlja, tu izviru njihovi civilizacijski korijeni. I od svega na Machhuu, upravo ta skupina ljudi je bila trenutak koji me je najviše potresao.

Uz ovaj prizor, ubrzo slijedi još jedan. Veseliji. Nakon male šetnje po obroncima Macchua, nailazim na peruansku obitelj. Majka, otac, tri sina - dječaka i baka. Veselo razgovaraju. Otac ima nekakav prastari fotić, koji ima neobičnu postojanost i vrijednost. Namješta sinove u kadar. Klinci se spontano naguravaju i namještaju između drevnog kamenja, povijesnih blokova koji su odlijevali raznim vremenskim nepogodama i ljudskim koracima. Ponosno stoje i poziraju ocu. Jednom će i njihovi klinci doći ovdje i gledati tu njihovu fotku kao svjedoka jednog životnog ciklusa. Sve me to podsjeća na prizore iz onih starih crno-bijelih filmova. Baš poput onih izgužvanih, blijedih, hrapavih crno-bijelih fotki koje još možemo pronaći na tavanima trošnih kuća naših predaka. Sinovi imaju skromne ali identične crne cipele. Shvatili su da ih promatram. Cijela obitelj, od klinaca, oca, majke i izmorene bake upućuje mi osmijeh. Ostao sam nijem. Dalje nisam ni morao ići…“

Vjeran Malenica