Minimal Hard Art

Jedna osobina određene vrste fotografa je da budu na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Minimal Hard Art - izložba Mije Vesovića u utorak 27. 06. 2006. u 22 sata, klub Fanatic Ribnjak 26, Zagreb. 22-04 Hard Art Club Mix by DJ Filippo Lippi & DJ Đorđ-One.

Minimal Hard Art

Jedna od osobina koja određuje određenu vrst dobrih fotografa je da budu na pravom mjestu u pravo vrijeme, drugim riječima – muvana: grad, ulica, ljudi, svijet i polusvijet, up&underground, elita i trash u uzajamnim odnosima – zapravo život viđen u svim, često suprotstavljenim, ali uvijek promjenjivim licima, oblicima, kretanju, bojama, nutarnjim i vanjskim prostorima transformiran u prikaz, zaustavljene, odnosno fotografske slike. Uz to sveopće nevidljivo kretanje, bivanje i kadriranje, lucidnog hrvatskog fotografa Miju Vesovića krasi uz neposrednost doživljaja, pokatkad pomicanje tematsko-motivskih granica prema zabranjenim područjima te uživljavanje i simbolično uranjanje u psihu/duh onoga ili što snima.

Naime, 15. 12. 2003. umjetnica Oreet Ashery izvela je u Galeriji Matice hrvatske preformance Okupacija I, II, Slučaj Zeca koji se sastojao od masturbacije pod zečjom maskom u jednoj dvorani i prikaza onog što kamera u njenoj ruci «vidi» tijekom toga procesa, simultano u drugoj dvorani galerije. «Ves» je bio tamo i zapravo se kao Alien uključio performance te brzim okidanjem snimio intrigantan prizor viđen i povišenog blago dijagonalnog rakursa. Neobično je važan izrez crno-bijelih fotografija koje su shvaćene poput sličica na filmskoj traci što sugerira filmski protok vremena, a to je strukturalna bit cijelog ciklusa. Tek kad fotografije doživimo u nizu vidimo u minimalnim zaustavljenim pokretima: ruka-kamera-glava/maska cijeli tijek snimljenog događanja i postupnoga klimaksa. S druge strane fotograf je poput katalizatora prisvojio cijelu scenografiju prizora da bi ostvario ono što želi, jer ovdje je riječ o drugoj, usporednoj, no, zapravo novoj stvarnosti.

Na autorovim Mininimal Hard Art fotografijama prvi puta razvijenim posebno za izložbu u Fanaticu, pozorni promatrač može osjetiti čak nevidljivu tjelesnu prisutnost fotografa – kroz vizualnu komunikaciju sa snimanom umjetnicom u trenutku njezine akcije – kao i elektricitet višeslojnog dodira i provociranje tabua, odnosno primarnog seksualnog nagona ogoljenog do samo-srži. O tome se uglavnom ne govori, osim na ispovjedi: »Imala sam nečiste misli…», s jedne, a s druge strane cijela porno-industrija zarađuje upravo prema tom načelu, ogroman novac. No, to je već područje socijalne povijesti umjetnosti. Zaključno, Vesović zna snimiti Hard, a da to bude Art fotografija s minimalnim, ali ključnim udjelom umjetnika. U foto-albumu vidimo zapravo vrlo intiman pristup koji ponajviše otkriva samog fotografa i njegov ulog. I Can't Get No… But I Try…

Željko Marciuš.