Lea u šetnji

Niz fotografija koje je autor snimio za šetnji sa svojom kćerkicom Leom

U utorak, 24. listopada 2006. u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Zagrebu, Tkalčićeva 14, otvara se izložba fotografija Darija Petkovića "Lea u šetnji".

KADA DIJETE BIJAŠE DIJETE...

Gledajući najnovije fotografije Darija Petkovića prisjetio sam se prvih rečenica koje Bruno Ganz izgovara u Wendersovu i Handkeovu filmu «Nebo nad Berlinom». Damiel, odnosno lik kojega Ganz glumi, pita se zašto je on on, a ne netko drugi, zašto je ovdje, a ne tamo, kada je vrijeme počelo, a gdje prostor završava..... da li zlo zaista postoji i postoje li stvarno zli ljudi. I tako dalje, i tako dalje.... Prije nego će si postaviti ta pitanja Damiel izgovara: «Kada dijete bijaše dijete, bijaše vrijeme pitanja». Lijepe Handkeove rečenice treba shvatiti na više načina, a jedan je sigurno da njima glavni lik priče nastoji otkriti zagonetke stvarnoga svijeta u koji je iznenada upao. Ono što je tu važno istaknuti, činjenica je da Damiel nije odrasli muškarac kojemu Bruno Ganz daje svoj lik, već anđeo. Pravi anđeo.

Na svim ovdje izloženim fotografijama prikazano je maleno dijete u nekom konkretnom gradskom okruženju. Lako prepoznajemo zagrebačke ulice i trgove, parkove i dijelove grada s anonimnom arhitekturom socijalnog stanovanja. Dijete je u kolicima, vrlo često se iz njih niti ne vidi, ali osjećamo da je ondje. Kada proviruje, ono se uvijek nekome obraća. Taj netko to je fotograf koji, snimivši prizor, prepušta nama svoju poziciju. Da bismo otkrili sve elemente priče, treba reći kako je iza leće kamere oko djetetova oca. Drugim riječima Darije Petković tu snima svoju malu kćer. Ono što ove fotografije izdvaja od svih konvencionalnih fotografija iz obiteljskih albuma, dvije su stvari. Jedna se tiče činjenice da fotograf iza sebe ima poznat i cijenjen opus te ovaj narativno sasvim zaokružen ciklus ili sekvencu treba vidjeti u nizu ranijih Petkovićevih fotografija. Jednostavno rečeno, to nisu nevine fotografske snimke nalik onima kojima drugi očevi snimaju svoju djecu. Shodno tome, izložene na izložbi ove se fotografije nipošto ne mogu razumjeti kao uvećane slike izvađene iz obiteljskih albuma. To najmanje. One ne pripadaju albumima i stoga što u njima ne dominiraju lica, geste, tijela članova obitelji. Svih onih, dakle, osobina kojima se želi prikazati identitet snimanih likova. Kod Petkovića to nije tako. Dijete se u mnogim fotografijama niti ne vidi, jer je zaklonjeno kolicima. Kada mu se i vidi nasmiješeno lice, nešto drugo ga čini beskrajno malenim. To drugo je ambijent u kojemu se nalazi. Veliki, prazni prostori koji su tehničkim pomakom fokusa deformirani, na neki način postaju zagonetnima. To oneobičenje poznatih gradskih veduta istaknuto je i činjenicom kadra. Riječ je o dugim, uskim vodoravno postavljenim kadrovima koji zakrivljene prostore čine dinamičnim. Doimaju se kao da su viđeni iz pokreta.. Dijete u njima stoga izgleda još fragilnije i usamljenije. Neočekivani završetak ove priče koju je Darije Petković uklopio u foto sekvencu je snimka u kojemu je dijete zakoračilo. Ono hoda putem s kolicima iza sebe. Čitajući te prve korake djeteta u kontekstu citiranih Handkeovih rečenica, moglo bi se reći kako ono svoj prostor pretvara u vrijeme. Dakako, vrijeme pitanja.

Zvonko Maković