Izložba fotografija Vinka Šebreka u Grazu

Izložba „Krajolici–fotografsko-lirske ispovijesti" u galeriji „Stari Beč“ u Grazu u Austriji.

Vrijeme: 23. veljače 2009. – 27. ožujka 2009.
Mjesto: Graz, Austrija, Galerija „Stari Beč“
(Alt Wien, Dietrichsteinplatz 2, 8010 Graz)

Izložba „Krajolici–fotografsko-lirske ispovijesti" autora Vinka Šebreka, predsjednika Fotokluba Zagreb, otvara se u ponedjeljak 23. veljače u 19 sati u galeriji „Stari Beč“ u Grazu u Austriji.

Autor će izložiti 40 fotografija u crno bijeloj i color tehnici podijeljenih u četiri skupine: prirodni kontinentalni krajobrazi; krajobrazi rijeka i jezera, jadranski krajobrazi i urbani krajobrazi. Izložba je otvorena do 27. ožujka, a može se pogledati od ponedjeljka do petka u vremenu od 10 do 22 sata.

Fotografije su rezultat autorove višegodišnje fotografske fascinacije prirodnim i urbanim ljepotama Lijepe naše. Autorov pristup u koncipiranju izložbe je bilježene uočenih ljepota i sklada hrvatskog prirodnoga i urbanog krajobraza, u kojima prvenstveno ističe estetske i doživljajne likovne vrijednosti.

U želji da što bolje prezentira krhku vezu između viđenog i doživljenog, lagahnu i tihu kao paukova pređa, Šebrek stvara, igrom svjetla, boja i sjena, fotografske slike tako da one, fotografije, posredno postaju dokument onoga što vidi kiklopsko oko kamere i ono što doživljava njegova intima u trenutku kad prst, pritišće okidač kamere, vođen doživljajem vanjskoga svijeta i unutrašnjeg umjetničkog pamćenja, i tako taj spoj realnoga i irealnoga pretvara u fotografiju.

Dok neki od uradaka sugeriraju bistru vedrinu i prozračnu lepršavost ozračja, u drugim rješenjima prepoznajemo sivu sumornost i gotovo nervoznu napetost koja takvu doživljaju daje onu gotovo opipljivu draž prepoznavanja sebe u viđenom prizoru. To se posebno osjeća u snazi izraza fotografske slike i zgusnutoj likovnoj elaboraciji tog motiva.

Veći dio fotografija su prvi put izložene. Međutim i u njima, kao i u onima već viđenih, lako prepoznajemo, kao sastavni dio vlastite kulture, one osnovne osobine Šebrekova umjetničkog izričaja: neupadljivost motiva; standardni ugao snimanja koji ne izdvaja i ne ističe detalje, ali posjeduju onu neponovljivu dramatičnost kad se prolaznost trenutka pretvara u trenutak vječnosti, kad se upitna vrijednost dotaknute prolaznosti zarobljava u vremenu trajne vrijednosti… i tako postaje umjetnost.

Naime, obična fotografija i njen pjesnički, umjetnički dodatak, dakle umjetnička fotografija, doista se razlikuju. Kao što se maštovitost razlikuje od ravnine stvarnosti, kao što se život u snovima razlikuje od realnoga života; zapravo su to dva života koja se dodiruju upravo u Šebrekovim fotografijama – život snova i snovi života. Veže ih samo jedan ponor; na jednoj strani ponora je ono što svakodnevno vidimo, a na drugoj strani je ono što nam Šebrek donosi iz svojih snoviđenja, kao da priča, kao da svira…

Dakako, njegove su fotografije subjektivne u onom smislu kako ih on vidi, ali istodobno, kad ih mi gledamo, postaju i dio naše subjektivnosti; mi u tim fotografijama prepoznajemo neke svoje trenutke, neku svoju likovnost, neku svoju priču ili pjesmu, neku svoju glazbu. Netko u ovim fotografijama prepoznaje vjetar, netko tišinu, netko sonatu; netko toplu ljubav ili pak znatiželjnu i cvrkutavu pticu koja cvrkuće kao likovni izložak. Na taj način one se jasno odvajaju od dokumentarne fotografije i postaju dokument umjetnosti, zabilježba jedne pjesničke duše.

Šebrek ne teži modnom afektu, njega ne zadovoljavaju trenutačni hirovi; on sustavno razvija doživljaje: njegova fotografija raste kao dijete, smije se kao sretna žena i diše zadovoljno kao vedri ljubavnik; Šebrek kao da nevidljivosti i bjelini pejzaža dodaje dubinu svojih doživljaja, lakoću povjetarca, razigranost vječne mladosti i mudrost života.

Zapravo, sve izložene fotografije kao da nose lice svoga autora. A sam Vinko Šebrek kao da na svome radosnom licu nosi ozračje svojih fotografija.

Mislim da je to trenutak kad se povezuju tri doživljaja u jedan, rekao bih – sveto trojstvo fotografske umjetnosti. Netko je to nazvao Genius Loci (izvorni duh ili identitet), možda čak i duh iz Aladinove svjetiljke. A nije. Fotografije su duh pušten iz Šebrekove znatiželjne kamere i njegove tople duše. Gdjekad pomišljam da tu svoju kameru nosi u duši. Odakle bilježi naš svijet.

Vinko Šebrek rođen je 1941. godine u selu Šebreki, nedaleko Karlovca. U Karlovcu završava srednju industrijsku školu metalskog smjera (1961.) i zatim Vojnu zrakoplovnu akademiji u Zadru (1965.). Fotografijom se počeo baviti u drugom razredu srednje škole, 1958. godine, u fotografskoj sekciji Foto-kluba Karlovac, koja je djelovala pri Srednjoj industrijskoj školi.

Od tada neprekidno djeluje u fotografskim sekcijama ili foto-klubovima u mjestima gdje je živio i radio. Najduže je živio i radio u Brežicama u Sloveniji, te u Zagrebu u Republici Hrvatskoj. U Fotokino klubu Brežice djelovao je nepunih dvadeset godina, a deset godina (1974. – 1984.) bio je i predsjednik ovog kluba. Članom Fotokluba Zagreb postaje 1995. godine, a već 1997. godine postaje predsjednik ovog najstarijeg i najaktivnijeg kluba u Hrvatskoj. Dužnost predsjednika Fotokluba Zagreb neprekidno obnaša sve do današnjih dana.

U njegovu fotografskom stvaranju prisutno je poznavanje povijesti i teorija fotografija, te njegova djela koja počivaju na znanju i inovativnosti. Znanje stalno produbljuje proučavajući djela poznatih domaćih i svjetskih fotografa kao i literaturu iz područja likovne umjetnosti, povijesti umjetnosti, teorije i filozofije fotografije. Sudjelovao je na brojnim izložbama, a priredio je preko 40 samostalnih izložbi u zemlji i svijetu. Bavi se i pisanjem u fotografskim časopisima i dnevnim listovima, te stručnim osvrtima u katalozima i drugim dokumentima pojedinih izložbi. U njegovom fotografskom radu i stvaralaštvu veliku potporu i oslonac pruža mu obitelj, te prijatelji s kojima često dijeli radosti svog fotografskog djelovanja i stvaranja.

Kemal Mujičić, publicist,Zagreb