Izložba fotografija Đure Slaka u Fotoklubu Zagreb

Retrospektivna izložba fotografija Đure Slaka, pod nazivom 'Zaustavljeni pokret'

U Galeriji Fotokluba Zagreb u utorak 29. travnja, u 19 sati, otvara se retrospektivna izložba fotografija Đure Slaka, pod nazivom 'Zaustavljeni pokret'. Posvećena je 50. godišnjici autorovog članstva u Fotoklubu Zagreb i biti će otvorena do 4. svibnja. Može se pogledati svakog radnog dana od 9 do 16 sati, i utorkom od 19 do 21 sat. Ulaz je slobodan.

Đuro Slako rođen je godine 1929. u Zagrebu. Diplomirao je fotografiju na Grafičkoj školi u Zagrebu 1950. godine, a majstorski ispit iz fotografije položio je 1958. godine pri Obrtničkoj komori u Zagrebu. Najprije se zapošljava kao fotoreporter na Televiziji Zagreb (1956), a zatim prelazi u poduzeće Fototehnika, kasnije Velebit, gdje radi u Grafotisku sve do umirovljenja. Član je Fotokluba Zagreb od 1958. godine, a Hrvatskog novinarskog društva i Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) od 1963. godine.

Veoma mnogo je pridonio razvoju fotografije i fotografske umjetnosti kod nas, sudjelujući na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu. Bio je i ostao neumoran je stvaralac, kojeg radovi otkrivaju i predstavljaju kao fotografa posebna senzibiliteta i talenta i istraživača novih mogućnosti u fotografskoj umjetnosti.

Do sada je imao 11 samostalnih izložbi od kojih su bile najzapaženije: Retrospektivna izložba u Muzeju grada Zagreba , priređena u povodu dana grada Zagreba (1976), Samostalna izložba u Fotoklubu Zagreb pod nazivom – Dokumenti i ekspermenti (1966) i izložba fotografija u Muzeju Mimara (1998).

Sudjelovao je na 77 skupnih izložbi u zemlji i svijetu na kojima je osvojio preko 40 nagrada i diploma za najbolja umjetnička ostvarenja. Valja izdvojiti i novčanu nagradu od 1000 maraka, kojom ga je nagradio njemački časopis Stern za najbolju fotografiju na Svjetskoj izložbi umjetničke fotografije u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu pod nazivom – Što je čovjek (1966).

Za izuzetan doprinos u djelovanju, razvijanju i promicanju fotografije kao tehničke i umjetničke discipline više puta je odlikovan, nagrađivan i pohvaljivan državnim, republičkim, strukovnim i klupskim odličjima, medaljama, plaketama i nagradama. Izdvajamo Orden rada s srebrnim vijencem, koje mu je dodijelio predsjednik republike (1966), Nagrada Vijeća Narodne tehnike Hrvatske – Brončana plaketa Boris Kidrič (1964) i Nagradu Fotokluba Zagreb za životno djelo – Tošo Dabac (1989). Bio je predsjednik Fotokluba Zagreb (1965-1966).

Danas je u mirovini i živi u Zagrebu. I dalje neumorno fotografira trađeći nove motive i istražujući nova rješenja u stvaranju novih fotografskih ostvarenje svog voljenog grada Zagreba.

Već više od pet desetljeća prisutan je Đuro Slako u ukupnim događajima vezanim uz našu fotografiju. Kroz to vrijeme dao je svoj veliki doprinos njenu razvoju, sudjelujući svojim djelima na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, što samo potvrđuje kako su njegovi napori među ljubiteljima fotografije našli na posvemašnje razumjevanje. Neumorni stvaratelj kojega radovi otkrivaju i predstavljaju kao fotografa posebnog senzibiliteta i talenta, istraživača novih mogućnosti sagledavanja svijeta i zbivanja kroz objektiv kamere. Nije na odmet prisjetiti se na riječi profesora J. Baldanija koji je napisao:
»Studioznost teme, životna dokumentarnost i smjelost eksperimenta, karakteristike su koje dolaze do izražaja na svakom od izloženih radova. Raspon motiva je također širok i obuhvaća studije portreta, aktove, žanr scene i estetske oblike živih pokreta, kao i druge teme u kojima osim sadržaja želi prikazati dinamičnost atmosfere, snagu opservacije i smisaono značenje. Tipično je za Slaka da nije usiljeni novator kojemu scena nameće puteve tumačenja. On se nikada ne upušta u deskripciju da bi gledaocu razjasnio svoju namjeru. Njegova je metoda da odabire bitno, da sliku svede na osnovne komponente vizualnog doživljaja i da vlastitu ekspresiju prezentira u specifičnom ruhu aspekata.«

Teško bi se bolje i točnije moglo opisati djelo Đure Slaka, posebice te 1966. godine kada je ovaj tekst napisan u povodu izložbe Dokumenti i eksperimenti održane u salonu Fotokluba Zagreb. Od tada pa sve do danas doživio je njegov opus mnoge nadogradnje, ali rukopis ovog autora ostao je nepromijenjen. Principi slikarstva često su temeljno polazište mnogim fotografima, no oni u slučaju Slaka nisu neposredno utjecali na njegove fotografije. Mada se to ponekad može pričiniti, na njegovim fotografijama nema temeljnih komponenata slikarske vizije. Okom promatrača, koji pogledom ponire u bit prizora pred sobom, najviše je zainteresiran da vizualnu činjenicu uoči točno i da ju na svome filmu znalački zabilježi. Njegov glavni interes pogađa jasno omeđen predmet, a taj opet nije određen samo vidljivim, nego i misaonim dimenzijama.

Prezentacijom radova na ovoj izložbi nije bio opterećen određenim kronološkim slijedom, već je naprosto složio svoje fotografije u određene grupe unutar kojih postoji čvrsta logika i mogućnost lakšeg razumijevanja. U jednoj od njih otkrit ćemo i više nego izraženu dinamičnost ljudskog tijela u pokretu, ali i autora kao izuzetno objektivnog promatrača, koji nije samo puki selektor svakodnevnih događaja. Ove fotografije odišu prirodnošću, jednostavnošću i ležernošću; mogućoj statičkoj podjeli kadra suprotstavljeni su razgibani likovi u igri.

Njegovi portreti zapravo su posebno obrađeni fotosi u kojima dominira psihološki trenutak, a kojim nam autor priča o karakteru i psihičkom stanju svojih likova. Puni su atmosfere kojom nam, na najbolji mogući način, dočarava mjesta na kojima su snimljeni i likove koje obrađuje - iskričaste i zamučene bjeline suprostavljene su tamnom, da bi nas već na nekoj drugoj odveo, poput pjesnika, u jedan novi, lirski, prozračni i nježni svijet.

Djelovanja Đure Slaka kao fotografa uistinu se u cijelosti odvijalo u posebnim okolnostima. Njegova profesionalna vezanost uz rad na Televiziji Zagreb i mnogim televizijskim ekipama usadila mu je i određene poglede na samu funkciju slike. Pored radnog ugođaja, u tim slikama ponekad dominira prirodnost situacije, kao i u mnogima dramatičnost i uzbuđenje, oslikavajući rad na Televiziji onakvim kakve su i njegove slike na tu temu.

Većina fotografija na ovoj izložbi mogima su od nas poznate, ali ih i opet primamo kao novi doživljaj, kao nešto što je lijepo vidjeti ponovo. Sve nam one govore kako je Slako prošao divljenja vrijedan put istraživača. U svom je opusu zahvatio poeziju, raspoloženje i psihološki izraz i sve to uvjerljivo likovno spojio i prenio, manifestirajući ljudska nastojanja, proširujući ih u zbivanju, u svojoj sveukupnoj ljepoti.

Zdenko Kuzmić