100 fotografija

Izložba fotografija Stanka Abadžića

10. siječnja 2008. u Muzeju Mimara, Roosveltov trg 5, Zagreb otvorenje je izložbe fotografija Stanka Abadžića. Izložba nosi naslov "100 fotografija". Otvorenje izložbe održati će se u 19 sati, izložba ostaje otvorena do 03.02.2008.

Tekst iz kataloga:

U negativu prvoga dojma

Abadžić nas kao malo koji fotograf podsjeća na subjektivno vrijeme Rolanda Barthesa, na razumijevanje fotografije ne kao kopije stvarnog, već uobličene prošlosti stvarnog.

Po čemu je to dakle, posebna ili drugačija, fotografija Stanka Abadžića?

Njezina je posebnost, odgovorimo li jednom rečenicom, u negativu prvoga dojma. Taj prvi dojam estetičnosti i dokumentarnosti u stvari je nostalgija i dekadriranje realnosti. Uostalom, Abadžić i sam svjedoči tu pretpostavku jednim od zapisa u svojim dnevničkim bilješkama – Ja se ne mogu tako lako pomiriti s tim da nestaju ambijenti koji su trajali godinama i činili ljude sretnima.

Budući da je nostalgija vrsta boli koju osjećamo prema izgubljenom prostoru i vremenu, ako ispunja fotografski prizor, ona je samo nalik dokumentu. Asocijativnost, fragmentarnost i dekadriranje realnosti ljušte detalje koji remete iluziju nostalgije ili subjektivnog sjećanja. Takva vrsta sna o izgubljenome, po pravilu je lijepa. Utoliko, crno-bijela Abadžićeva fotografija, budući da nastaje u XXI. stoljeću, arhaična je i posvećena jednom izgubljenom prostoru i vremenu.

Osjećaj zaustavljenog vremena u djelu tog fotografa artikulira osjećaj prolaznosti. Kolektivna slika stvarnosti i tranzicijski obrat kontinuiteta iz jedne kulturne zbilje u drugu, kod Abadžića su shvaćeni sasvim osobno. On bilježi, formulirajući motiv rušenja zida s dragom, starom reklamom (za kremu Nivea) – Obećavali su mi da će taj zid zadržati i ukomponirati u novo. No, nisam im vjerovao, jer znam što znači diktat novca...

Snažan osjećaj nostalgije u Abadžićevim fotografijama tako, generira strah od prolaznosti, a da bi se taj strah nadvladao potrebno ga je artikulirati, koncentrirati se na njega, vizualno ga razumjeti. Takav napor fotografove namjere, njegova oka i objektiva, pronalazi kadrove koji dopuštaju mogućnost zaustavljenog vremena. Koji simuliraju zaustavljeno vrijeme.

Reportažnost trenutka nadalje, artistička je simulacija u Abadžićevu djelu. Takvu je pojavu fotografove slike Zvonko Maković jednom prigodom formulirao kao slijed vlastite opsesije i predodžbe o stvarnosti…

Tako iz straha od prolaznosti, simulacijom trenutka kojeg više nema, hinjenjem da je zaustavljen, odnosno zadržan, fotograf stvara dojam reportažnog trenutka, što je još jedna zabuna u čitanju Abadžićevih fotografija. Dapače, velik broj kadrova u potpunosti je režiran, ili drugim riječima apliciran na postojeći motiv.

Pokrenutost i ritam skrivaju se u statičnim prizorima tog vrsnog fotografa. Ikonografija suvremenosti danas raspolaže obiljem detalja koji kodiraju brzinu, potrošnost, zamjenjivost, nervozu, gomilanje… Već spomenuto Abadžićevo dekadriranje, postupak je apstrakcije, čišćenja, analize, pa se iz kadra naprosto iznose svi elementi suvremenosti, a tema i motiv se doimaju duboko statični u odnosu na naviknutost našeg oka. Ali dapače, oni su vrlo dinamični po naravi uslojenih prostora svjetlosti i sjene, te razluđenih struktura ponad statičnih ploha. No, tu vrstu pokrenutosti i ritmičnosti naše oko u prvom čitanju ne prepoznaje, iako – intenzivno osjeća.

Tišina, bjelina i igra svjetla i sjene u službi su efekta protežnosti prikazanog prostora. Najinteresantnija zabuna tu je, što upravo jedno tehničko sredstvo kod Abadžića čitamo kao poetičnu namjeru i rezultat. To je u prvom redu gusta bjelina, tišina i igra svjetla i sjene. Oni dakako ne formiraju korpus tematskog prioriteta, već služe svrsi efekta protežnosti prikazanog prostora.

Abadžić je, promatramo li ga u kontekstu povijesne ostavštine toga medija, mediteranski slijednik onog pristupa fotografiji što ga je tridesetih godina XX. stoljeća inaugurirao Henri Cartier-Bresson na pariškim ulicama. Mediteranski ponajviše po sustavu svih navedenih opreka i poetici zabune dojma. Ali ta južnjačka varijanta disketnog zatajenja ujedno pripada i drugom vremenu, daleko nakon moderne, te je Bressonova fotografija za razliku od Abadžićeve bila sve ono što je Abadžićeva tek u prvom dojmu. Tu posebnost i njezinu vrsnost u meteorskoj brzini proboja na domaću i svjetsku likovnu scenu prepoznale su i šira publika, i struka.

Abadžićevo djelo se po nekoj rutini sagledavanja opusa dijeli na cikluse, za koje moram ne samo spomenuti već i inzistirati da su uvjetni. Jer Abadžićev rad nije vezan na kronologijski ili tematski zatvorene korpuse. Permanentan je i dosljedan u obnavljanju opsesivne težnje da se, ne toliko izgubljeni svijet, koliko izgubljeni doživljaji nastane u realnom prostoru obitavanja.

Nataša Šegota Lah