6. dani fotografije Arhiva Tošo Dabac: predavanje i radionice

6. DANI FOTOGRAFIJE ARHIVA TOŠE DABCA
19. 11. – 19. 12. 2014.

LOKACIJE
MSU – Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Avenija Dubrovnik 17
ATD – Arhiv Tošo Dabac, Ilica 17
Galerija čitaonice MSU

„ANTIHEKTURA”

22. i 23. 11. 2014. / prostor Galerije – prizemlja čitaonice MSU-a

Voditelj radionice: Luka Kedžo, fotograf
Broj polaznika: najviše 10
Željena dob: od 14 do 16 godina

Oprema: digitalni ili analogni fotoaparat, mobitel

Ova radionica pomalo neobičnog naslova Antihektura namijenjena je djeci i mladima u dobi od 14 do 16 godina. Antifotografskog je tipa, a bavi se fotografijom arhitekture u njezinu nestandardnom smislu i obliku. Polazna je točka radionice rad Toše Dabca na polju fotografije arhitekture. Fotografije koje prikazuju arhitekturu na neki nas način uvlače u već gotove svjetove koji imaju zamrznut pogled i neku vrstu fiksacije materijala, što će se na ovoj radionici nastojati promijeniti.

Polaznice i polaznici radionice koristit će se već postojećim Dabčevim fotografijama te na taj način pristupiti kreiranju novih fotografija. Radionica će im pružiti ideje i poticaje za kreiranje alternativnih svjetova, ali i alternativnih mogućnosti kreacije same fotografske slike. Upoznat će se s različitim fotografskim tehnikama i manipulacijama kao i s radom autora koji su na taj način djelovali ili još uvijek djeluju. Nakon uvoda te upoznavanja s tehnikama i mogućim načinima rada upustit će se u realizaciju vlastitog rada uz mentorsko vodstvo voditelja radionice.

Radovi polaznika i polaznica radionice bit će predstavljeni na zajedničkoj izložbi u sklopu 6. dana fotografije Arhiva Tošo Dabac.

Za ovu radionicu nije potrebna profesionalna fotografska oprema, kao ni prethodno znanje iz fotografije, nego dobra volja, zainteresiranost i otvorenost prema novom načinu rada i razmišljanja.

Luka Kedžo rođen je u Dubrovniku 1986. godine. Završio je diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svojem radu koristi se različitim pristupima fotografiji kao i njezinoj prezentaciji javnosti. Izlagao je na više skupnih izložbi. Do sada je vodio nekoliko radionica fotografije, od kojih je jedna održana u CEKATE-u, dok su druge održane u sklopu Dana fotografije Arhiva Tošo Dabac (MSU), Nultih dana galerije SKC u Rijeci te u Senior centru zaklade Zajednički put na Jarunu. Živi i radi u Zagrebu.

Radionica počinje u subotu, 22. studenoga 2014. u 11 sati u prostoru Galerije – prizemlja čitaonice Muzeja suvremene umjetnosti.

ARHITEKTONSKA FOTOGRAFIJA / FOTOGRAFIRANJE ARHITEKTURE

2. i 3. 12. 2014. / Arhiv Tošo Dabac

Voditelj radionice: Miljenko Bernfest, dipl. ing. arhitekture

Broj polaznika: 6 do 10 (prednost studenti arhitekture)

Oprema: digitalni fotoaparat s tri objektiva ili zoom-objektivom (širokokutni, normalni i teleobjektiv), poželjan stativ.

Na uvodnom predavanju u trajanju od 30 minuta polaznici i polaznice imat će se prilike upoznati s fotografijama predavača, kao i s izborom fotografija arhitekture drugih fotografa.

Radionica će se provoditi na način da polaznici fotografiraju nekoliko poznatih zagrebačkih zgrada koje će morati predstaviti putem portfolija s po šest fotografija (nova zgrada Muzičke akademije, Ban centar i Francuski paviljon u SC-u). Nakon pregleda fotografija i diskusije o njima, polaznice i polaznici zajedno s voditeljem obići će iste lokacije i ponovno ih snimiti uz upute i korekcije voditelja.

Miljenko Bernfestrođen je u Zagrebu 1956. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 1980. u klasi profesora Miroslava Begovića. Tijekom studija, a i kasnije, aktivno se uz arhitekturu bavi i arhitektonskom fotografijom. Nakon diplome radi u raznim biroima u Zagrebu, Aucklandu i Sydneyu. Godine 1979. upisao je studij filmske kamere na ADU-u u Zagrebu, ali odustao je od studija nakon prvog semestra. Fotografije su mu objavljivane u vodećim arhitektonskim časopisima u Hrvatskoj i svijetu.

Radionica počinje u utorak 2. prosinca 2014. u 11 sati u prostoru Arhiva Tošo Dabac.

INTERPRETACIJA ARHITEKTURE

4. i 5. 12. 2014. / Arhiv Tošo Dabac

Voditelj radionice: Damir Tiljak, fotograf

Broj polaznika: 10
Dob: od 18 godina
Oprema: digitalni SLR fotoaparat

U sklopu radionice sudionici će pokušati interpretirati odabrane fotografije Toše Dabca u kontekstu vremensko-prostornih promjena kojima su pojedini arhitektonski objekti podvrgnuti od vremena nastanka originalne fotografije. U fotografskom smislu interpretaciju pojedine vizure najbolje je izvesti ne samo s istog mjesta odakle je originalna fotografija snimljena nego i s istim parametrima koji određuju perspektivne odnose na slici, kao što su odnos formata i žarišne duljine objektiva. Pokušat ćemo ustanoviti koliko se moderna fotografija ukorijenjena u digitalnoj tehnologiji malih senzora može približiti srednjem formatu u kreiranju odnosa na slici te na koji se način može poboljšati interpretacija arhitekture modernim fotografskim alatima.

Damir Tiljak magistrirao je fotokemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Predsjednik je Fotokluba Zagreb, glavni i odgovorni urednik prvoga hrvatskog fotografskog portala fot-o-grafiti.hr te voditelj škole fotografije Fotonaut u Fotoklubu Zagreb. Objavljuje tekstove u mnogim fotografskim časopisima u Hrvatskoj i svijetu. Fotografijom se bavi od 1981., a edukacijskim radom u području fotografije od 2000. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.

Radionica počinje u četvrtak, 4. prosinca 2014. u 11 sati u prostoru Arhiva Tošo Dabac.

FOTOGRAFIRANJE ARHITEKTONSKOG PROSTORA

10. i 11. 12. 2014. / Arhiv Tošo Dabac

Voditelj: Bojan Mrđenović, fotograf

Broj polaznika: do 8

Oprema: digitalni fotoaparat

Radionica se bavi tehničkim i kreativnim problemima s kojima se susrećemo u fotografiranju arhitekture.

U teorijskom dijelu radionice polaznici će dobiti uvid u povijest fotografiranja arhitekture. Praktični dio radionice realizirat će se kroz terensko fotografiranje, s naglaskom na pitanje kako prepoznati i zabilježiti karakter urbanog prostora. Referentni materijal za rad bit će fotografije arhitekture koje je Tošo Dabac kroz dugi niz godina snimao u Zagrebu.

Bojan Mrđenović rođen je 1987. godine u Virovitici. Diplomirao je na preddiplomskom studiju povijesti umjetnosti i informacijskih znanosti te na preddiplomskom studiju filmskog i televizijskog snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Za svoj fotografski rad nagrađen je Rektorovom nagradom Sveučilišta u Zagrebu za akademsku godinu 2011./2012. te prvom nagradom na natječaju Rovinj Photodays 2013. u kategoriji Arhitektura.

Radionica počinje u srijedu, 10. prosinca 2014. u 11 sati u prostoru Arhiva Tošo Dabac.

PREDAVANJA:

O FOTOGRAFIJI ARHITEKTURE KREŠIMIRA TADIĆA

Irena Šimić,dipl. povjesničarka umjetnosti, stručna suradnica u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu

24. 11. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Po vokaciji i profesiji fotograf, po struci povjesničar umjetnosti, Krešimir Tadić od ranih se 60-ih godina afirmirao kao fotograf arhitekture. Nastavljajući se na horizonte svojeg prethodnika Nenada Gattina i sustvarajući uz suvremenike poput Branka Balića, kroz četiri desetljeća skrupuloznoga i predanoga terenskog i studijskog (fotolaboratorijskog) rada izgradio je golem autorski opus od oko 30 000 snimki.

Govoreći o fotografiji arhitekture Krešimira Tadića, koja ima sasvim jasan i jedinstven autorski potpis, nužno govorimo i o njegovoj ulozi u afirmaciji medija fotografije u okviru razvoja suvremene metodologije istraživanja prostora, arhitekture i urbanizma kao neodvojivih sastavnica u kulturnom krajoliku Hrvatske sredinom 20. stoljeća.
Osnovu metodološkog pristupa te nove modernističke povijesnoumjetničke paradigme, koju je na ovim prostorima predvodio Milan Prelog sa svojim suradnicima, činila je jednakomjerna zastupljenost fotografske i arhitektonske dokumentacije koja se u okviru interdisciplinarnih terenskih istraživanja pripremala usporedo sa znanstvenim tekstovima i deskriptivnim, odnosno analitičkim elaboratima.

U tom je kontekstu Krešimir Tadić osvijestio mogućnosti i značenje vizualne interpretacije i valorizacije pojma arhitekture u urbanom krajoliku, arhitektonskog portreta i detalja, kao i fotografije u službi aktivne zaštite kulturne baštine.

Njegovim fotografijama opremljene su brojne studije i elaborati, znanstveni i stručni članci, knjige i izložbeni katalozi. Velik dio njegove ostavštine ugrađen je u vizualni korpus Fototeke Instituta za povijest umjetnosti, kojoj je upravo on postavio temelje početkom 60-ih godina.

Irena Šimić, diplomirana povjesničarka umjetnosti, stručna je suradnica u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje koordinira poslove povezane s dokumentacijskim fondovima. Članica je uredništva časopisa za suvremena likovna zbivanja Život umjetnosti (od 2009.). Kao izvršna urednica i suradnica sudjelovala je u pripremi nekoliko izdavačkih i izložbenih projekata Instituta.

IZLAGAČKE PRAKSE NA PRIMJERU GALERIJE „PHOTON”

Miha Colner, kustos i koordinator programa Photona – Centra za suvremenu fotografiju iz Ljubljane i Beča, nezavisni kustos u području medija fotografije i vizualne umjetnosti

4. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Photon – Centar za suvremenu fotografiju u Ljubljani djeluje od 2003. godine. U međuvremenu je taj neprofitni centar promijenio četiri izlagačka prostora, osnovao bijenalni festival suvremene fotografije Photonic Moments – Mjesec fotografije u Ljubljani, postao član međunarodnog udruženja europskih fotografskih festivala European Month of Photography te je proširio svoju djelatnost u Beč, gdje je osnovana Galerie Photon, smještena u umjetničkom kvartu Ankerbrot Fabrik. Predavanje će biti fokusirano na specifičnost izlagačkih praksi galerije, koja je izvorno posvećena autorskoj fotografiji i videu, na važnost stalnoga izlagačkog prostora za lokalnu i regionalnu fotografsku scenu te na pojedine projekte koji su postali široko relevantni. Gdje su okviri galerijskog prikazivanja fotografije, čije prakse spadaju u (široku) definiciju autorske fotografije i koji (još) fotografski žanrovi trebaju galeriju kao prostor prezentacije? To su samo neka od pitanja o kojima će biti više riječi na predavanju.

Miha Colner povjesničar je umjetnosti koji radi kao nezavisni kustos i publicist.Njegov interes usmjeren je na šire područje suvremene umjetnosti. Specijalizirao se za fotografiju, video i razne oblike medijske umjetnosti. Bavi se brojnim domaćim i međunarodnim projektimausmjerenim na ispitivanje, analizu i kustoska predstavljanja značajnih tendencija u recentnoj umjetničkoj produkciji. Redovito se bavi koncepcijom i realizacijom izložbe te pratećih diskurzivnih programa u sklopu ljubljanskog Photona – Centra za suvremenu fotografiju, neprofitne organizacije i inicijative koja kontinuirano istražuje i prezentira suvremene fotografske i video prakse u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Kao član DIVA-e (Digital Video Arhiva) na SCCA-u – Centru za suvremenu umjetnost u Ljubljani, radio je kao istraživač i urednik lokalne i regionalne videoprodukcije. Uređivao je i pisao za Art-Area-u, dvotjedni radijski program za suvremenu umjetnost na Radiju Študent. Redoviti je suradnik dnevnih novina Dnevnik i brojnih umjetničkih časopisa. Živi i radi u Ljubljani.

O SURADNJI MUZEJA GRADA ZAGREBA S AKADEMIJOM DRAMSKE UMJETNOSTI

Iva Prosoli, viša kustosica u Muzeju grada Zagreba, predavačica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba

4. 12. 2014. u 19 sati / Arhiv Tošo Dabac

Predavanje će se baviti suradnjom Katedre za fotografiju Akademije dramske umjetnosti i Muzeja grada Zagreba na projektima Zagrebački kvartovi i Zagrebačka industrijska baština.

U okviru obaju projekata studenti su nakon održanoga uvodnog predavanja i obilaska lokaliteta, pod mentorstvom Sandre Vitaljić, Jelene Blagović i Darija Petkovića, snimali lokalitete povezane s projektima Muzeja grada Zagreba i pritom razvijali vlastite koncepte. Suradnja je rezultirala izložbama u Muzeju grada Zagreba. Po završetku projekta studenti su fotografije donirali Muzeju.
Takvom suradnjom program Muzeja grada Zagreba obogaćen je suvremenim sadržajem, fundus fotografijama dokumentarne i umjetničke vrijednosti, dok mladi autori dobivaju priliku za izlaganje i upoznavanje s novim temama.

Iva Prosoli rođena je 1980. godine u Zagrebu. Diplomirala je povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje trenutačno pohađa doktorski studij povijesti umjetnosti. Od 2003. do 2006. radi u Muzeju za umjetnost i obrt, najprije kao vodič, a zatim kao asistentica u Zbirci starije fotografije. Nakon toga godinu dana radi poslove kustosa u Arhivu Tošo Dabac Muzeja suvremene umjetnosti. Paralelno radi kao suradnica emisije o likovnim umjetnostima Prvog programa Hrvatskog radija, Kretanje točke. Od 2008. godine radi u Muzeju grada Zagreba kao kustosica i voditeljica Zbirke zagrebačkih fotoreportera te kao asistentica na kolegiju Povijest fotografije na studiju snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2010. godine vodi kolegij pod nazivom Fotografija i umjetnička praksa od 1960-ih do danas na diplomskom studiju fotografije na istom fakultetu. Povremeno prevodi s njemačkog jezika. Objavljivala je u časopisima Život umjetnosti, Vijenac, Kontura i Kvartal. Autorica je većeg broja tekstova i izložbi s područja fotografije.

Goran Arčabić rođen je 1977. godine u Zagrebu. Diplomirao je povijest te hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Odsjeku za povijest istog fakulteta magistrirao je te pohađa doktorski studij. Od 2004. godine zaposlen je kao kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegovi profesionalni interesi obuhvaćaju proučavanje ekonomske i socijalne povijesti Zagreba u 19. i 20. stoljeću te istraživanje i prezentaciju industrijskog nasljeđa. Voditelj je projekta Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive (2009. – 2015.) u Muzeju grada Zagreba. Autor je znanstvene monografije o ekonomskoj i političkoj ulozi Zagrebačkog zbora (velesajma) između dva svjetska rata. Radove objavljuje u znanstvenoj i stručnoj periodici. Autor je više studijskih izložbi o modernizacijskom utjecaju procesa industrijalizacije na Zagreb u 19. i 20. stoljeću te o problematici zaštite industrijskog nasljeđa.

ANTE ROCA – PORTRETIST ARHITEKTURE

Tončika Cukrov,viša muzejska pedagoginja i viša kustosica u Muzejskom dokumentacijskom centru

8.12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Za Antu Rocu prizori izgradnje bajti izniklih na zgarištima Like u Drugom svjetskom ratu bili su važna paradigma. Dokumentiranje tih improviziranih maljušnih kutaka svemira odredilo je njegov životni put fotografa arhitekture. Roca je radio kao dokumentarist najreprezentativnijih novoizgrađenih objekata poslijeratne izgradnje. Njegove radove susrećemo na stranicama visokotiražnog Vjesnika te ponajviše u specijalističkim časopisima za arhitekturu, kao što su Arhitektura i ČIP. Roca realistički pristupa fotografiranju arhitekture, a u detalju apstrahira motiv, čime se estetika približava geometrijskoj apstrakciji. Neki njegovi radovi proslavili su novoizgrađena arhitektonska zdanja, kako je to u primjeru Elektroslavonije u Osijeku (1971.), dok je s druge strane njegova tehnika “portretiranja arhitekture”, kako njegov stil naziva naš uvaženi arhitekt Andrija Mutnjaković, fotointerpretacijom osigurala strukturalno razumijevanje snimljene građevine. Iz tog razloga dodijeljena mu je prestižna nagrada za životno djelo „Vladimir Nazor” (1978.).

Tončika Cukrov rođena je u Vodicama 1961. godine. Srednjoškolsko obrazovanje stjecala je u Šibeniku i Beogradu, a studij povijesti umjetnosti i povijesti završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutačno pohađa doktorski studij.

Surađivala je na projektima Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu i na projektima Odjela pokretne baštine Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a od 1994. godine radi u Muzejskom dokumentacijskom centru gdje vodi zbirku plakata, obilježavanje manifestacije Međunarodni dan muzeja te druge stručne poslove. Stekla je zvanje više muzejske pedagoginje i više kustosice.

Napisala je niz stručnih radova o temama kojima se bavi te predgovora za izložbe na kojima je radila kao organizatorica i suradnica, među kojima je bilo i nekoliko fotografskih izložbi. Osim toga proučava i objavljuje različite tekstove i publikacije o baštini Vodica: urednica je knjige Vodički običajnik. Glavna je urednica knjige Ante Roca – fotograf stvarnosti (suradnja s B. Hlevnjak i R. Ivanuš) izdane u biblioteciHrvatski fotografi Hrvatskog fotosaveza, gdje je predstavila dio fotografskog opusa Roce s motivima arhitekture (tekst: Fotografski dokumenti).

Edukativni projekt Heritage o'clock game (suradnja s Jasenkom Splivalo) 1998. nagradilo je Vijeće Europe, a 2010. dobila je Plaketu grada Vodica za doprinos očuvanju kulturne baštine.

FOTOGRAFIJA KAO NAČIN PREISPITIVANJA STVARNOSTI – MOGUĆNOST KONCEPTUALNE FOTOGRAFIJE

Silva Kalčić,povjesničarka umjetnosti, predavačica na Zavodu za dizajn tekstila i odjece Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

9. 12. 2014. u 18.00 sati / Arhiv Tošo Dabac

Fotografija u medijima te fotografija kao medij suvremene umjetnosti, fotografska dokumentacija performansa i „Grunge“ ili „realist fashion photography“ 1990-ih samo je nekoliko važnih tema povezanih s razmatranjem fotografije u današnje vrijeme. Apstraktnu fotografiju nije moguće tretirati na isti način kao i apstraktno slikarstvo, jer je referent fotografije uvijek nužno figurativan. Smisao je apstrakcije u fotografiji da se figurativnoj stvarnosti nužno pridoda apstraktna razina. Već od vortofotografije A. L. Coburna, fotografija s apstraktnim motivom postignutim lomom svjetlosti u ogledalima ili višestrukom ekspozicijom primjetno je odustajanje od mimetičkog modusa, ne prikazuje se stvarnost, nego njezina distorzija. Time se na neki način odustaje od esencijalnog svojstva fotografije da bilježi stvarnost.

Silva Kalčić rođena je u Zagrebu. Diplomirala je dizajn tekstila i odjeće na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje na Odsjeku za modni i tekstilni dizajn TTF-a Sveučilišta u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađa doktorski studij u području arhitekture, urbanizma i zaštite spomenika. Redovito piše o suvremenoj umjetnosti, arhitekturi i dizajnu. Autorica je većeg broja predgovora kataloga izložbi, tekstova u monografijama i eseja za zbornike te likovnih prikaza objavljenih u nekoliko tiskovina i stručnih časopisa te emitiranih na radiju i televiziji (radijska emisija Triptih Trećeg programa Hrvatskog radija, stručni časopisi Kontura, Frakcija, Čovjek i prostor, Oris, Zarez, Up&Underground, dnevnik Vjesnik, časopis za suvremenu umjetnost Život umjetnosti...). Bila je i jest članica uredništva nekoliko novina za umjetnost i kulturu (Zarez), a kao kustosica, selektor, članica žirija ili članica galerijskog savjeta bavi se organizacijom izložbi.

RESEMANTIZACIJA POLETOVE FOTOGRAFIJE U RADU NICOLE HEWITT

Leonida Kovač, povjesničarka umjetnosti, teoretičarka, kustosica i izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

12. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Izlaganje se bavi resemantizacijom fenomena poznatog pod nazivom Poletova fotografija u performativnim predavanjima multimedijske umjetnice Nicole Hewitt.

Posrijedi je intermedijalni projekt (work in progress) naslovljen Ova žena se zove Jasna koji umjetnica kategorizira kao „povijesni roman u obliku filma” i unutar kojeg fotografiju razmatra u terminima „socijalno-materijalnog”. U sklopu predavanja bit će prikazan 20-minutni videozapis – snimka performativnog predavanja održanog u lipnju 2013. u MM centru u Zagrebu.

Leonida Kovač rođena je u Splitu 1962. godine. Diplomirala je i magistrirala (1991.) povijest umjetnosti u Zagrebu. Radila je kao konzervatorica a od 1993. kao kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Izbornica je hrvatskih izložbi na bijenalima u São Paulu (2002.) i Veneciji (2003.). Potpredsjednica (2002.—2005.) je Međunarodne udruge likovnih kritičara – AICA. Uz brojne stručne radove s područja teorije i kritike vizualnih umjetnosti, objavila je i knjige: Konteksti, Meandar, Zagreb (1997.), Edita Schubert, Horetzky, Zagreb (2001.), Kodovi identiteta, Meandar, Zagreb (2001.), Relacionirane stvarnosti, Meandarmedia, Zagreb (2006), Gorki Žuvela: izmislite sebe, Glipotetka HAZU, Zagreb (2009.), Anonimalia: Normativni diskurzi i samoreprezentacija umjetnica 20. stoljeća, Izdanja Antibarbarus, Zagreb (2010.), U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper,  Hrvatski filmski savez, Zagreb (2013.), Tübingenska kutija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb (2013.). Autorica je problemskih izložbi Teritorij (1992.) i Strah (1995.). Bavi se istraživanjem vizualne kulture u kontekstu biopolitike. Od 2008. godine docentica je pri katedri za teoriju umjetnosti Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

TOSO DABAC’S „PROJECT ZAGREB”

Ivan Rupnik, asistent na Arhitektonskom fakultetu Northeastern Universityja u Bostonu, Massachusetts, SAD.

15. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Fotografski opus Toše Dabca igrao je važnu ulogu pri osmišljavanju knjige Project Zagreb: Transition as Condition, Strategy, Practice, Actar, 2007 (Projekt Zagreb: tranzicija kao stanje, strategija i praksa, Actar, 2007.), kao arhivski izvor i kao usporedni narativ, dopunjujući tekstualnu i grafičku analizu zagrebačke prakse urbanog planiranja autora Eve Blau i Ivana Rupnika. Profesor Rupnik Dabčev će rad prikazati kroz tri aspekta – ocjenjujući ulogu fotografije u modernističkom pokretu kroz djelo Sigfrieda Giediona, Laszla Moholy-Nagyja i Le Corbusiera, zatim uporabom fotografije pri međunarodnom predstavljanju zagrebačke arhitekture i djela nekih od njezinih ključnih protagonista kao što su Ivan Zemljak, Radna grupa Zagreb, Stjepan Planić i Drago Ibler, te putem analize nekih od Dabčevih vlastitih radova. Rupnik će pokušati pokazati da je zahvaljujući Dabčevom posebnom senzibilitetu, takvom koji objedinjuje razumijevanje prostornih nakana arhitekta i društveno iskustvo stanovnika grada, nastao jedinstven vid dokumentiranja i prikaza, bez čega Projekt Zagreb, i kao knjiga i kao sklop arhitektonskih praksi urbanog planiranja, ne bi postojao.

Ivan Rupnik radi kao asistent na Arhitektonskom fakultetu Northeastern Universityja u Bostonu, Massachusetts. Radio je kao predavač na sveučilištima San Francisco de Quito, Syracuse i Harvard te Arhitektonskom fakultetu Rhode Islanda. Arhitekturu je magistrirao na Sveučilištu Harvard, gdje završava i doktorsku disertaciju naslovljenu Projecting (in) Space -Time: Scientific Management, Settlement-Building and Modern Architecture, 1918 – 1963 (Projektiranje (u) prostora(u) i vremena(u): znanstveni management, gradnja naselja i moderna arhitektura, 1918.– 1963.). Od 2004. Rupnik upotrebljava složeni politički, društveni i kulturni kontekst Hrvatske kao mjesto za proučavanje preobrazbe i prijenosa obrazaca praksi arhitektonskog projektiranja i aktivnosti u toj disciplini. To je istraživanje rezultiralo većim brojem važnih članaka i publikacija, primjerice Project Zagreb (2007.) u suradnji s Evom Blau, te knjigom A Peripheral Moment (2010.). Na ovo je istraživanje utjecao i njegov projektantski rad u Hrvatskoj te informacije proizišle iz njega, primjerice strateški plan za Zagrebačko sveučilište u suradnji s prorektorom Bojanom Baletićem. Surađivao je i s Helenom Njirić na osmišljavanju novoga urbanog krajolika Zagreba. Godine 2012. Rupnik je dobio značajnu europsku financijsku potporu za istraživanje uloge razvoja turizma kao oruđa preuređenja dalmatinskih gradova i Algarvea pristupom koji objedinjuje uobičajeno istraživanje s projektantskim angažmanom. Rupnik je jedan od urednika časopisa Journal of Architectural Education.

ARHITEKTURA ZA LJUDE I O LJUDIMA – POGLED U PAMTLJIV GRAD

Sonja Leboš, antropologinja, osnivačica platforme za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII)

17. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

Tvrdnja Waltera Benjamina da je arhitektura najprisutnija od svih umjetnosti zasigurno je često ponavljana i reinterpretirana na različite načine. Pa ipak, nije potrošena – još uvijek tako malo znamo o tome kako se ljudi koriste izgrađenim prostorom, prostorom koji je, budimo iskreni, češće nametnut nego odabran. Film i fotografija nastaju zajedno s urbanitetom prvog vala modernizacije krajem 19. stoljeća. Sve do danas ti mediji ostvaruju reprezentacije međuigre prostora i vremena (film) ili međuigre prostora i jednoga jedinog trenutka u vremenu (fotografija). Fotografije Toše Dabca neiscrpno su vrelo za analizu suodnosa vremena, prostora i ljudi. Kada, kao po zadatku, snima arhitekturu „ogoljenu“ od ljudi, Dabac je majstor. Međutim, kada je Tošo Dabac zaista Tošo Dabac, kada u tom imaginariju grada prepoznajemo pogled genijalnog analitičara, kada zaista osjećamo privilegiju što možemo dijeliti to očište i učiniti promatrano dijelom svoje vlastite memorije nekog prostora? Samo onda kada nam se otvaraju perspektive grada u njegovoj maksimalnoj punini: kroz međuigru prostora, vremena i ljudi u njima. Arhitekturu ne čini izgrađen, pregrađen, ograđen ili zagrađen prostor, nego kvalitetna interakcija čovjeka te čovjeka u prostoru i s prostorom. Fotografije Toše Dabca to jasno pokazuju.

Sonja Leboš rođena je u Zagrebu 1967. godine. Kulturna je i urbana antropologinja. Kao osnivačica platforme za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) pokrenula je niz projekata koji otvaraju pogled na grad iz nekih novih očišta te predlaže alternativne urbanološke modele promišljanja suodnosa grada i ljudi, kao i modele politika pamćenja koji uvažavaju raznorodne kulture sjećanja. Autorica je prve posthumne izložbe o Bogdanu Bogdanoviću u Hrvatskoj te autorica i/ili urednica nekoliko izdanja (Prostor identiteta, prostor interakcije, prostor promjene – interdisciplinarna studija gradske četvrti Maksimir, Urbana slikovnica 1 – Fedor Kritovac, Ispražnjeno u povratu – Etnologija praznine). Trenutačno uređuje knjigu o najvećem zagrebačkom trgu – „Krešimircu”.

PREDSTAVLJANJE UMJETNIKA:

„10 OD 9”

Igor Kuduz, multimedijalni umjetnik i grafički dizajner

26. 11. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

„Svakog dana odlazio bih na cjelodnevna lutanja po pariškim predgrađima. Prostorom sam se kretao bez plana i ideje kamo bih trebao ići. Jedino što je sustavno i s predumišljajem sami su odlasci prema periferiji. U Parizu sam u jednom trenutku prestao misliti kamo bih danas mogao otići i odlazio sam nasumce, bilo kamo. Izišao bih na zadnjoj stanici metroa i krenuo u višesatno lutanje. Smjerovi su bili intuitivni, a kartom sam se koristio samo da bih otprilike vidio gdje sam, a ne kako bih odredio kamo da idem.

Koncentriran sam samo na promatranje i vlastito bivanje na nekom mjestu. Fotografiram također intuitivno, bez razmišljanja, ne tražim razlog, ne objašnjavam. Samo bilježim. To je najbliža točka onom ‚samo gledam’. Dok se krećem prostorom, koncentriran sam na ono što vidim ispred sebe i na atmosferu kojom neki prostor odiše, ne razmišljam o fotografiji. Kada fotografiram, ne mislim o crtežima i naposljetku, dok crtam, fotografija mi ništa ne znači. Uvijek nastojim biti na onoj osnovnoj, nultoj točki.

Dok su centri sa svojim povijesnim jezgrama jednoobrazni, vizualno i atmosferom predvidljivi, predgrađa su, osobito stambena naselja, mikrosvjetovi, nepredvidljivi i spori. To su mjesta drastičnih razlika, do te mjere da prizori često izgledaju nestvarno. Sastav stanovništva dodatno naglašava taj dojam jer u tim visokourbaniziranim naseljima, hi-tech novogradnjama suvremene arhitekture, žive većinom stanovnici imigrantskog porijekla. Sama naselja izgrađena su usred ničega. Iako imaju sve na raspolaganju, stanari tih samodostatnih zgrada žive udaljeni od svega, i to je atmosfera kojom odišu ti prostori, što ih čini izuzetno uzbudljivima. Fotografije su nastale u ljetu 2013. tijekom studijskog boravka u Parizu i uz crteže predstavljaju dio projekta 10 od 9 izloženog 2014. u NO galeriji Muzeja suvremene umjetnosti.“

Igor Kuduz, listopad 2014.

Igor Kuduz rođen je u Zagrebu 1967. godine. Diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1995. godine. Izlagao je na izložbama i video festivalima u Zagrebu, Splitu, Ljubljani, Clermont-Ferrandu, Bonnu, Budimpešti, Berlinu, Aachenu, Dessauu, Tirani, Kairu, Trstu, New Yorku... U svojem radu većinom upotrebljava crtež, video i fotografiju. Od 1995. vodi uspješan studio za vizualne komunikacije specijaliziran za izdavačke i izložbene projekte. Surađuje s većim brojem kulturnih institucija, galerija i muzeja na izložbenim projektima te oblikovanju publikacija i vizualnih identiteta, za što je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja. Do sada je surađivao s nizom relevantnih institucija: Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Institut za povijest umjetnosti, Klovićevi dvori, Institut za suvremenu umjetnost, Hrvatski filmski savez, Hrvatski fotosavez, Gliptoteka HAZU, Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu, Profil, Meandar, Hrvatsko društvo arhitekata i dr. Redovito surađuje i na izdavačkim projektima s uglednim međunarodnim kulturnim institucijama: Museum of Modern Art u New Yorku (MoMA); časopis za suvremenu fotografiju Camera Austria iz Beča, Centre Pompidou u Parizu, Ludwigsmuseum u Budimpešti, Museum Bochum, Goethe-Institut itd. U suradnji s Marinom Viculin 2007. godine realizira kustoske koncepcije “Volimo li gledati druge ljude?”, izložbe suvremene hrvatske fotografije u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te retrospektivnu izložbu Ante Kuduza: ‘50’60’70’80’90’00 u Gliptoteci HAZU-a u Zagrebu. Tijekom 2011. godine realizira kustoske koncepcije izložbe “Ante Kuduz: Razgovor” u galeriji Waldinger i galeriji Kazamat u Osijeku (s Marinom Viculin) te istoimenu izložbu i donaciju Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli. Od 2013. predavač je na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, na Odjelu za medijski dizajn. Jedan je od osnivača Instituta za suvremenu umjetnost. Član je Stručnog savjeta Hrvatskog fotosaveza i Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva. Živi i radi u Zagrebu.

„DUHOVI PROŠLOSTI”

Darije Petković, fotograf

28. 11. 2014. u 18 sati /Arhiv Tošo Dabac

Predavanje je povezano s dosadašnjim fotografskim djelovanjem Darija Petkovića te daje uvid u stvaralaštvo ovog autora predstavljanjem fotografija iz nekoliko serija: Karmelićanke, Jeruzalem, Cirkus, Duhovi prošlosti, Okupacija u 26 slikate Zagreb Zapad.

Darije Petković rođen je 1974. godine u Zagrebu. Godine 1999. diplomirao je filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Petnaest godina radi kao fotograf i urednik fotografije u političkim i ekonomskim tjednicima (Panorama, Nacional, EPH). Od 2001. do 2002. urednik je fotografije u Poslovnom tjedniku, a od 2002. do 2005. istu dužnost obavlja u tjedniku Globus. Uz uredničke dužnosti redovito i sam obavlja fotografske zadatke, ponajviše snimajući portrete političara i javnih osoba, ali i reportaže. Još od perioda studija Darije je stalno umjetnički aktivan, snima i izlaže, i to gotovo isključivo u crno-bijeloj tehnici. Održao je dvadeset samostalnih izložbi te je sudjelovao na većem broju skupnih izložbi. Član je fotografske sekcije Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) i Hrvatskog novinarskog društva. Zaposlen je kao docent na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.

FOTOKOLAŽ - MJESTO KOLEKTIVNE MEMORIJE

Tanja Deman, vizualna umjetnica

2. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

„Nadrealni prostorni i vremenski odnosi koji se javljaju u fotografijama Tanje Deman donose kritiku suvremenog društva. Iako možda iza njih ne stoji radikalna želja za pokretanjem društvene revolucije o kojoj su razmišljali situacionisti šezdesetih godina prošlog stoljeća, umjetnička linija u kojoj ove radove svakako treba promatrati, oni nas kao promatrače bude i tjeraju na razmišljanje o autentičnosti odnosa koji imamo sa svijetom. Odabirući arhitektonske forme kao što su stadioni, kazališta i izložbeni prostori te ih suprotstavljajući zapanjujućim slikama prirode autorica stvara nove odnose u urbanom prostoru, odnose koji proizlaze iz kulture spektakla koju smo sami izgradili.“

Tonči Kranjčević Batalić, izvadak iz osvrta na izložbu Topografije čuda (Topografy of Wonder, Galerija AMC Brummelnkamp, Amsterdam, 2014.)

Tanja Deman vizualna je umjetnica rođena u Splitu. Diplomirala je skulpturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je završila poslijediplomski studij iz filma i fotografije na institutu Piet Zwart u Rotterdamu. Sudjelovala je na rezidencijalnom boravku u Nirox Foundationu u Johannesburgu, KulturKontaktu Austria u Beču, Oberfälzer Künstlerhaus Schwandorf, Künstlerhaus Saarbrücken u Njemačkoj i na studijskom boravku na sveučilištu Indiana University of Pennsylvania u SAD-u. Njezini radovi izlagani su na velikom broju izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, između ostalog u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Kunstmuseumu u Bonnu, u The Central House of Artistsu Moskvi, Museo Revoltella u Trstu, TENT u Rotterdamu, La Bellevilloise u Parizu, Friz Art Fair u Londonu, Unseen u Asterdamu, Van Krimpen galeriji u Amsterdamu, na Rotterdam International Film Festivalu te na brojnim video i filmskim festivalima, uključujući Videonale 14, 29. Kassel Documentary Film and Video Festival, Videoex u Zürichu i Video Dumbo u centru Eyebeam u New Yorku.

Finalistica je nagrade Radoslav Putar te je dobitnica nagrada Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu. Njezini radovi dio su nekoliko javnih zbirki, kao što su Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, Kunstcollectie AMC u Amsterdamu, Erste Bank, Nirox Foundation u Johannesburgu i Museum Collection Ria & Lex Daniels u Haagu, te mnogih privatnih zbirki u inozemstvu.

Deman se koristi medijima fotografije i videa. Njezini radovi proučavaju psihologiju okoliša kroz arhitektonsko nasljeđe i krševite pejzaže te promatraju dinamiku društveno-političkoga urbanog prostora u kojem živimo.

KAKO JE NESTAO DETALJ U FOTOGRAFIJI ARHITEKTURE?

Damir Fabijanić, fotograf

10. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

„Prije 28 godina, kad sam stekao status samostalnog umjetnika, glavna fotografska tema kojom sam se bavio bila je fotografija – arhitekture. Povijesna ili moderna, arhitektura je sasvim posebna fotografska tema, iako možda tako ne izgleda na prvi pogled. Ta tema traži od fotografa da se prilagodi objektu i autoru arhitekture, da prepozna bit ideje autorskog djela ili povijesnog razdoblja, da istakne vrline i sakrije mane…Snimanje detalja na arhitekturi (bio) je mali test prepoznavanja karakteristika arhitekture, njezina razumijevanja. S vremenom, u prikazu arhitekture, detalj nestaje…“

Damir Fabijanić, listopad 2014.

Damir Fabijanić rođen je u Zagrebu 1955. godine. Fotografijom se aktivno bavi od 1973., a od 1987. godine ima status samostalnog umjetnika. U početku profesionalne karijere specijalizirao se za arhitektonsku i pejzažnu fotografiju, a danas je jednako prisutan u najrazličitijim fotografskim projektima i temama. Stalni je suradnik stručnih institucija, domaćih i stranih časopisa te je autor niza kataloga, monografija i knjiga iz područja medija fotografije. Za vrijeme Domovinskog rata snima razorenu kulturnu baštinu. Od 1989. godine kontinuirano fotografski prati sva zbivanja u Dubrovniku, gradu i okolici. Autor je koncepcije i fotografija u značajnom projektu Dubrovnik..., izložbe i istoimene knjige koja prikazuje dubrovačko područje prije rata, tijekom rata (1991. – 1992.) i nakon obnove. Glavni je fotograf i urednik fotografije u časopisima CROATIA/Croatia airlines (od 1993.), ORIS (1999. – 2008.) i IĆE&PIĆE (od 2007.).

Sudionik je brojnih grupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Damir Fabijanić prvi je (i do danas jedini) hrvatski fotograf koji je izlagao na važnoj europskoj smotri, Festivalu fotografije u Arlesu (1992.). Autor je više od 40 izložbi u Europi i Južnoj Americi te je koautor koncepta i realizacije hrvatskih paviljona na svjetskim izložbama EXPO 2005. u Aichiju i EXPO 2007. u Zaragozi. Dobitnik je Velike nagrade 31. zagrebačkog salona (1996.), Vjesnikove nagrade Josip Račić (1998.) te nagrade Bernardo Bernardi za oblikovanje i unutrašnje uređenje hrvatskog paviljona za svjetsku izložbu EXPO 2005. u Japanu (2006.).

SVJETLO I SJENA

Mirjana Vodopija, multimedijalna umjetnica, izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

18. 12. 2014. u 18 sati / Arhiv Tošo Dabac

„Ovim predavanjem predstavit ću svoje radove iz nekoliko ciklusa nastalih posljednjih petnaestak godina. U tim radovima fotografija najčešće nije jedini upotrebljavani medij, nego je jedan od dijelova poliptiha, element koji gradi cjelinu ili ambijent, dio instalacije ili podloga za videoprojekciju.

Poveznica i najčešći osnovni motiv mojih radova, pa tako i radova koji uključuju i fotografiju, najčešće je svjetlo samo, njegovi izvori i njegove manifestacije. Svjetlo je stvoritelj i uništavač vizualnog: omogućuje vidljivost, no svojim pretjeranim intenzitetom briše dijelove prizora, čineći da iluzija slike nestaje u bijelom ništavilu. Ta bjelina ostaje netaknuta ili pak otvara prostor utapanju videoprikaza koji fotografijom zaustavljenom prikazu vraća iluziju pokreta.

Svjetlo također može biti metafora za biće, svijest i spoznaju; ocrtava obrise, odvaja ono što jest od onoga što nije. U posljednjem ciklusu radova Nepovratno fokus istraživanja proširen je na istraživanje odnosa volje i djelovanja, valorizacije mijene te percepcije pokreta i vremena.“

Mirjana Vodopija, listopad 2014.

Mirjana Vodopijadiplomirala je 1987. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1985. do danas ostvarila je 28 samostalnih izložbi i sudjelovala na više od 200 skupnih izložbi ili kustoskih koncepcija u zemlji i inozemstvu te na više međunarodnih rezidencijalnih projekata. Dobitnica je brojnih likovnih nagrada nacionalnog i međunarodnog karaktera.

Tijekom svojega umjetničkog djelovanja, kroz prožimanje različitih umjetničkih disciplina, od crteža i grafika, preko svjetlosnih objekata, crteža žarnim nitima, instalacija i videoinstalacija, do fotografija velikih formata i ambijenata, Mirjana Vodopija stvorila je raznolik, a ujedno i jedinstven umjetnički opus u kojem se, kao osnovne karakteristike njezina rada, očituju kontemplativnost i specifičan pristup fenomenu svjetla i pokreta.

O njezinu su radu pisali povjesničari i teoretičari umjetnosti – u knjigama te domaćim i inozemnim stručnim i umjetničkim časopisima. Opsežna monografija o njezinu umjetničkom djelovanju s tekstom Branka Franceschija objavljena je 2004. godine.

Djela su joj uvrštena u zbirke važnijih hrvatskih muzeja i galerija: Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Moderne galerije u Zagrebu, Kabineta grafike HAZU-a u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci te u Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, grafičku zbirku instituta Tamarind u Albuquerqueu u New Mexicu u SAD-u, kao i u druge muzejske i privatne zbirke. Od 1987. godine do danas vanjska je suradnica Hrvatske radiotelevizije kao autorica scenografija, špica, jingleova i ilustracija te vizualnih identiteta emisija u produkciji HRT-a. Od 1987. do 2007. djeluje kao samostalna umjetnica. Od 2007. godine predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, trenutačno u zvanju izvanrednog profesora.