Naše oko je vrlo precizno i osjetljivo, može registrirati i najmanje promjene u nijansama boje ili intenzitetu osvjetljenja, no procjenjuje ih usporedbom, a ne kao apsolutnu vrijednost. Dođemo li s jakog sunca u neku prosječno osvijetljenu prostoriju izgledat će nam tamna, nećemo vidjeti gotovo ništa. Druga osoba koja je u tu istu prostoriju ušla iz mračnog podruma bit će zasljepljena količinom svjetla. No nakon nekog vremena oči će se priviknuti i oboje će dobro vidjeti. Zato nam je potreban instrument kojim ćemo prilikom fotografiranja mjeriti apsolutni iznos svjetla - svjetlomjer.

Svjetlomjer očitava svjetlost i iskazuje očitano u nekim jedinicama, gotovo uvijek u relativnoj vrijednosti ekspozicije. Svjetlomjer nam prikazuje koliko dugo treba osvjetljavati film ili čip pri nekoj vrijednosti zaslona i osjetljivosti medija. Pri tome postoje dva sustava mjerenja. Jedan očitava rasvijetljenost a drugi sjajnost. Fotografi kažu da jedan sustav mjerenja očitava upadno, a drugi odbijeno svjetlo.

Naravno da se logičnija čini ideja mjerenja odbijenog svjetla, jer nas zanima intenzitet svjetlosti koja dolazi do fotoaparata i osvjetljava film, no mjerenje svjetlosti koja dolazi od izvora u nekim je situacijama jednostavnije i pouzdanije. Taj se princip najčešće koristi kod studijskog snimanja, pogotovo kad se kao rasvjeta koriste studijske bljeskalice. Kod takvih snimanja intenzitet svjetla je konstantan i mjerenje prije snimanja svake slike nije potrebno.