Naš vidni sustav savršeno nam prenosi trodimenzionalnost svijeta koji nas okružuje, ponajprije zahvaljujući tome što imamo dva oka pa dobivamo dvije slike objekta kojeg promatramo i to pod različitim kutovima. Naš mozak stapa te dvije slike u jednu i pri tome nam osigurava trodimenzionalnost viđenog. No ako zatvorimo jedno oko svijet koji nas okružuje ne postaje odjednom dvodimenzionalan. Razlog tome je da postoje i drugi pokazatelji trodimenzionalnosti koji nam omogućavaju simulaciju prostora oko nas na slikama i fotografijama, a u konačnici i na filmu odnosno videu. Pogledajmo ukratko koji sve pokazatelji trodimenzionalnosti postoje.

Linearna perspektiva - konvergencija paralelnih linija i ravnina (detalj A)

Zračna perspektiva - gubitak intenziteta, oštrine i kontrasta – pojava plave dominante (detalj B)

Gradijent teksture i uzorka - teksture i uzorci s udaljenošću postaju manji i gušće pakirani (detalj C – na drveću koje je bliže bolje se uočava lišće)

Prekrivanje - bliži objekt prekriva dalji (detalj C – drvo prekriva zgradu)

Sjene - daju dojam prostora i povećavaju izražajnost forme i teksture (detalj D)

Promjena veličine - udaljeniji objekti nam izgledaju manji (E – udaljeniji stupovi su manji)

Vertikalna dislokacija - objekti koji su od nas udaljeni obično su smješteni na višoj poziciji u vizualnom polju (E – osnovica udaljenijih stupova je više u vidnom polju)



U fotografiji postoji još jedan način na koji koristimo pojam perspektiva, radi se o razlici koja nastaje u izgledu fotografija snimljenih objektivima različitih žarišnih duljina, pa tako kažemo da širokokutni objektivi naglašavaju perspektivu, da je uskokutni komprimiraju, a da normalni objektivi prikazuju perspektivu onakvom kakvu smo je navikli gledati golim okom.