Zuiko Digital 90-250 f/2.8

Ovaj objektiv crta nevjerojatnu količinu detalja, a bokeh je odličan.

Super-teleobjektivi su svojevrsni sveti gral za fotografe – barem amatere, koji su ih navikli gledati u profesionalnoj uporabi na sportskim natjecanjima i u ptičjim rezervatima, maštajući o tome kako će i oni jednog dana imati takvo nešto. Naravno, takve krupne mrcine koštaju podjednako krupne novce, pa sve ostaje na željama.

Upozorenje slika od 1,9 MB © Danijel TurinaE, pa ja sam dobio priliku isprobati jednu takvu beštiju, i to jedan od najboljih - Olympus Zuiko Digital 90-250 f/2.8. U 35mm pojmovima, to je 180-500 f/2.8 – u svakom slučaju zaslužuje jedan veliki „wow“. S telcima, obično ste suočeni s izborom između svjetlosne moći, žarišne duljine i kompaktne veličine, s tim da možete dobiti bilo koje dvije od tri stvari. Moguće je napraviti razmjerno kompaktan objektiv velikog dosega sve dok ne pretjerujete s blendom, ali ako želite spojiti svjetlosnu moć i doseg, dobit ćete doista ogromnu beštiju. Ako želite zoom, budite spremni za znatan porast veličine i mase, što je razlog zašto je tek šačica takvih objektiva ikada načinjena.

Imajući sve to na umu, bio sam spreman za sve, i kad sam stvarno dobio objektiv u ruke čak me nije previše iznenadila njegova veličina. Zapravo, više me je šokirao ZD 35-100 f/2, koji je teleobjektiv srednjeg raspona, a čovjek nekako očekuje da takve stvari budu razumno kompaktnih dimenzija. Za 500mm f/2.8 zoom nekako očekujete mrcinu veličine plavetnog kita, pa se stvarni objektiv zapravo doima sasvim razumno. Bio sam u stanju s njim snimati iz ruke razumnu količinu vremena, i nositi ga okolo satima a da se ne skršim pod teretom. S druge strane, moj stativ se pokazao posve nedoraslim situaciji – kad sam stavio objektiv na njega, isti čas sam ga skinuo, jer je izgledalo kao da će se svakog časa raspasti. Za ovu primjenu vam treba veliki Manfrotto ili Gitzo s dobro napravljenom gimbal glavom. Zajedno s E1 teži nešto ispod 5kg, što je previše za slabije stative – ili fotografe, kad smo već kod toga.

Upozorenje slika od 3,8 MB © Danijel TurinaKako je za očekivati od vrha Olympusove ponude, objektiv je prekrasno napravljen. Čvrsta metalna konstrukcija bez plastičnih dijelova (osim selektora raspona fokusa), otporan na kišu – sve u svemu, ulijeva povjerenje, i ne bih ga oklijevao izložiti teškim vremenskim uvjetima ili ne-baš-nježnom rukovanju, što su uobičajeni aspekti profesionalnog korištenja. Objektiv zadržava konstantnu duljinu prilikom zoomiranja. Sjenilo je načinjeno od metala, s bajonet priključkom i vijkom za učvršćivanje na položaju. Sjenilo je moguće navući naopako na objektiv radi boljeg iskorištenja prostora kod skladištenja. Unutrašnjost sjenila je presvušena crnim baršunom, kao i kod 35-100 f/2, radi sprječavanja neželjenih refleksija. Sve je izvrsno isprojektirano i služi kao primjer saršenstva izrade. Ne znam kako se na njemu mogu koristiti filteri – postoji prednji navoj, ali ne i otvor za okretanje polarizatora na sjenilu (za razliku od 35-100), a nema ni stražnjeg slota za želatinske filtere.

Upozorenje slika od 2,5 MB © Danijel TurinaKoja je primjena ovog objektiva? Dobro pitanje; nikad nisam imao sličan objektiv, tako da zapravo nemam iskustva s primjenama koje bi ga zahtijevale. Sportovi na otvorenom (atletika, nogomet, baseball) i fotografija divljači i ptica padaju mi na pamet kao logične mogućnosti, a smatram da bi ovo bio idealan objektiv za safari, budući da bi vam tamo trebao najveći mogući doseg, uz svestranost zooma za izlaženje na kraj s životinjama u pokretu i promjenjivim motivima. Također, trebala bi vam najveća moguća blenda, radi dobivanja smanjene dubinske oštrine i održavanja prihvatljive duljine ekspozicije od rane zore do kasne večeri.

Kako safari nije bio izgledna opcija, odlučio sam ga odnijeti u zoološki vrt na probnu vožnju. Bilo je -10° C, što baš i nije temperatura za safari, osim ako ne lovite pingvine. Srećom, većini životinja hladnoća nije previše smetala, pa sam uspio dobiti neke poprilično dobre snimke izbliza.

Upozorenje slika od 3 MB © Danijel TurinaKao što je za očekivati, objektiv je jako oštar, čak i sa potpuno otvorenom blendom. Crta nevjerojatnu količinu detalja, a bokeh je odličan. Čak i sa 1.4x telekonverterom uspijeva zadržati vrlo dobru oštrinu, ali tada se ponaša slično kao i 35-100 f/2: slika postaje mekša, sa laganim padom kontrasta i vidljivim kromatskim aberacijama pri punom otvoru blende, ali ništa što bi me brinulo. Bez telekonvertera, pak, oštrina, kontrast i opći dojam slike naprosto su zapanjujući. Nisam uočio nikakvo vinjetiranje ili varijacije u oštrini po žarišnim duljinama. Stvar radi jednako dobro kao svjetlosno moćan prime objektiv, što je popriličan podvig za jedan super-telac. Dakle, ne samo da je svjetlosno jak i da ima ogroman doseg, nego je i oštar kao britva. Olympus zna kako se prave stakla. Motor fokusa je brz, iako sam imao dojam da nije toliko munjevit koliko sam ponekad želio. Svejedno, to nije bila slaba karika sustava fokusa. Ta upitna čast pripala je dobrom starom E1. Sustav autofokusa na E1 naprosto nije dorasao zadatku, to je jasna stvar. Rad s njim bio je muka ježeva – neprestano se mučio, pokušavajući uhvatiti fokus i promašujući toliko često, da ga mogu opisati jedino kao problematičnog i za većinu praktičnih primjena neupotrebljivog. Najslabija točka mu je pri slabom svjetlu i na maloj udaljenosti. Kad se te dvije stvari zbroje, možete se pozdraviti s autofokusom i pokušati prebaciti na ručno, što je nezavidan zadatak sa super-teleobjektivom.

Najkraća udaljenost na kojoj objektiv može izoštriti je 2.5m, a tada je praktički nemoguće natjerati automatiku da uhvati fokus. Stvar postaje bolja na većim udaljenostima, ali uvijek vam treba dobro osvijetljena kontrastna statična meta. Ukratko, autofokus se pokazao kao daleko najslabija točka sustava aparat-objektiv, i bio je jedina stvar koja mi je zadavala probleme, i to poprilično gadne – udoban je otprilike kao nož u leđima. Bio je toliko gadan da sam promašio većinu kadrova, a pola onih koje sam uhvatio je bilo izvan fokusa. Srećom, naišao sam na devu koja mi je mirno pozirala dulje vrijeme, a ni bizoni nisu bili pretjerano aktivni, tako da sam ulovio nekoliko finih fotki.

Upozorenje slika od 1,6 MB© Danijel TurinaAutofokus na stranu, jako mi se dopao doseg objektiva, čak i bez telekonvertera. Ne, ne možete ispuniti kadar vrapcem s druge strane ulice, ali možete komponirati kadar tako da vrabac bude glavni kompozicijski element a da mu ne priđete toliko blizu da se prestraši i odleti, što je manje-više glavni zahtjev za objektive za snimanje ptica. Također, zbog ogromnog dosega bio sam mu spreman oprostiti težinu, a s malo prakse bio sam u stanju snimati iz ruke većinu vremena, iako sam radije koristio ograde i stabla kao naslon.

Zapravo, doseg je bio tako ogroman, da se zoom pokazao iznimno korisnim; 250mm prime objektiv ne bi bio toliko koristan, budući da je naprosto predug za većinu primjena. Životinje obično ne ostaju na istom mjestu dulje vrijeme, i posve je nepraktično mijenjati položaj snimanja s ovim gorostasom; zoom, dakle, ostaje jedino praktično rješenje. Nakon dana provedenog u zoološkom vrtu, stvorio sam većinu konačnih dojmova. Ovo je fantastičan objektiv, praktički bez zamjerki unutar definirajućih parametara. Ipak, ukoliko Olympus ne napravi profesionalno tijelo s munjevitim autofokusom, ovaj objektiv neće biti u stanju pokazati svoj puni potencijal. Da budem siguran, zakazao sam drugi test – dvoranski turnir u stolnom tenisu.

© Danijel TurinaZa razliku od zoološkog vrta, gdje sam snimao na ISO 100 i 200 u obilju dnevnog svjetla, dvoranski turnir zahtijevao je ISO 800 i 1600, a čak i tada sam dobivao tek 1/200 u najboljem slučaju. Svi znamo kako E1 gadno ne valja na visokim ISO vrijednostima, pa si već možete misliti da nije bilo dobro. Također, snimanje sporta znači snimanje ljudi u brzom pokretu, a super-teleobjektiv samo dodaje sol na ranu, povećavajući stvari toliko da bi vam trebalo 1/2000 za smrzavanje pokreta. Čak i pri ISO 1600 i f/2.8, bio sam tri pune blende udaljen od potrebne ekspozicije, a pri tako slabom svjetlu autofokus je radio više štete nego koristi.

© Danijel TurinaNakon opetovanih pokušaja da ga natjeram na poslušnost, konačno sam odustao i prebacio na manualno. To se pokazalo kao loše rješenje, budući da prefokus nije dobra opcija u stolnom tenisu, gdje se igrači kreću nepredvidivo a dubinska oštrina je poprilično plitka. Također, prsten manualnog fokusa je prevelik i predaleko od aparata da bi bio stvarno koristan. Prsten nije predviđen za brzinu, nego preciznost; tijesan je i sporo se okreće, i radi sasvim lijepo ako imate vremena namjestiti stvari kako treba. Nažalost, u sportu to nikad nije slučaj, pa sam izgubio veliki broj odličnih kadrova. Sva sreća da nisam profesionalac kojemu bi posao ovisio o rezultatima snimanja, budući da sam se morao zadovoljiti time da uhvatim neke kadrove, umjesto hvatanja točno onih koje želim i trebam. Tehnički gledano, objektiv ni za što od ovoga nije kriv, a ovo je članak o objektivu. Ipak, budući da objektiv ne funkcionira sam po sebi nego na aparatu, čovjek se nužno zapita kakva je korist od nevjerojatno dobrog ultra-skupog profesionalnog objektiva bez adekvatnog profesionalnog tijela, koje bi bilo u stanju iskoristiti sav njegov potencijal. Kad je aparat uspio uhvatiti fokus, rezultati bi bili odlični. Problem je u tome što se nikad nisam mogao opustiti i posvetiti se kadriranju i umjetničkim elementima; većinu vremena sam se borio s autofokusom koji je promašivao, promašivao, promašivao i lovio, tek ponekad uspijevajući uhvatiti.

© Danijel TurinaZačudo, nije mi previše nedostajala anti-vibracijska tehnologija (VR, IS, AS ili kako to već proizvođači zovu). Trešenje ruke bilo je uzrokom tek manjeg dijela gubitka oštrine. U usporedbi s problemima koje mi je pravio autofokus, vibracija ruke se pokazala zanemarivom. Isto tako, većina zamućenja bila je uzrokovana pomakom mete, a nikakva antivibracijska tehnologija ne pomaže u tom slučaju. Raspadanje slike na visokim ISO vrijednostima je pak bilo poseban problem, budući da ozbiljno degradira upotrebljivost slike kao konačnog rezultata, što je sve skupa uzrokovalo pomiješane osjećaje s moje strane. U jednu ruku, ovo je objektiv koji bih stvarno želio nabaviti. Za razliku od 35-100, koji mi je bio prekratak za potrebe i pretežak za svoj doseg, 90-250 mi se pokazao savršenim. Odličan je za portrete ptica i životinja. Ipak, ne vidim opravdanja za kupovinu u ovom trenutku, budući da ne može biti optimalno iskorišten na postojećim 4/3 aparatima. Na Nikonu D2X ili Canonu 1DmkII, pak, sjeo bi kao sjekira u med. Ipak, umjesto izdavanja dugo očekivanog nasljednika E1, Olympus se zaigrao izdavanjem serije plastičnih aparata za široke mase, zbog čega se ne mogu ne pitati o ozbiljnosti njihove posvećenosti profesionalnim korisnicima. Proizvode objektive najviše klase, ali ne i aparate s kojima bi takve objektive bilo moguće optimalno spojiti. To je čudna situacija koja ne može koristiti njihovim prodajnim rezultatima.

Koje su alternative? Unutar Olympusove ponude, 50-200 f/2.8-3.5 i 300mm f/2.8 predstavljaju jedine alternative. Sa 300mm f/2.8 dobivate nešto veći doseg i nešto veću oštrinu (barem prema MTF krivuljama sa Olympusovog weba), ali žrtvujete zoom; veličina i težina su im posve slični. Sa 50-200 f/2.8-3.5 dobivate nešto manju svjetlosnu moć, doseg i oštrinu, ali razlika je dosta mala, a objektiv je bitno lakši i kompaktniji, da ne spominjem bitnu razliku u cijeni. Ipak, neke primjene stvarno će zahtijevati tu jednu blendu svjetla i dodatni doseg, a svaki fotograf mora za sebe odlučiti koliko mu je dovoljno, a koliko previše.

© Danijel TurinaPo mojem mišljenju, ovaj objektiv je Olympusov Rubikon. Ovdje moraju odlučiti žele li ga prijeći i zaroniti u profesionalne vode, ili otpisati gubitke i koncentrirati se na amaterski segment. Ako naprave profesionalno tijelo sa stvarno dobrim autofokusom i visokim ISO, ovaj objektiv mogao bi biti odličan izbor za sportske fotografe; u osnovi, predstavlja jedan od najboljih izbora, neovisno o proizvođaču. Da, skup je, ali imajte na umu da za cijenu Canon 1DsMkII tijela dobivate ovaj objektiv zajedno s aparatom klase E1. Ipak, dok Olympus ne napravi nasljednika E1, ovaj objektiv naprosto neće biti u stanju pokazati sve što može.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Uređaji

Objavljeno: 30.01.2006.