Srednji format

Svako toliko mi se nakupi frustracija od raznih digitalnih polu-rješenja.

Napravit ću iznimku i pisati o opremi koju u praksi nisam koristio, ali samo zato da s vama podijelim neka razmišljanja. Naime, svako toliko mi se nakupi frustracija od raznih digitalnih polu-rješenja, koja ili nemaju dovoljno rezolucije, ili nemaju sposobnost definicije točne boje na razini pixela, aparat ima premalo tražilo kroz koje nije moguće precizno namjestiti fokus, a gomila digitalnih fajlova me sili smišljati sve radikalnija rješenja za pohranu, zbog čega mi dođe da sve skupa frknem kroz prozor i počnem opet snimati film. S druge strane, stalno si mislim da će sljedeće godine izaći novi digitalac koji će riješiti neke od navedenih problema (npr. imat će veću rezoluciju), dok će druge još povećati (veličina fajlova). Dodatni problem je i to što svaki sljedeći aparat iste firme ima drugačiji raspored komandi, pa je potrebno ponovo učiti aparat. Bilo bi odlično kad bi postojao aparat kojem bi se mogao promijeniti samo senzor, a istodobno bi mogao koristiti i kazetu s filmom. Tako bi se eliminirala potreba za promjenom čitavog tijela aparata svake druge godine, čovjek ne bi morao stalno otkrivati toplu vodu (čitaj: položaj tipki za mirror lockup i izbor moda svjetlomjera), a mogao bi po potrebi koristiti ili film ili digitalni senzor na istom aparatu, ovisno o tome što se u nekoj situaciji čini bolje. Za portrete bi se tako koristio digitalac, s kojim je moguće lupati veliki broj fotki bez novčane kazne, a za pejsaže film, koji bolje definira sitne detalje u lišću i travi (rak-rana Bayer senzora).

Zvuči primamljivo? E, pa takva vrsta aparata postoji, i to poprilično dugo, a radi se o srednjem formatu. Dakako, podrazumijevat ću da su vas kao i mene razmazile fine i dobro napravljene igračke s autofokusom, pametnim svjetlomjerom i sličnim stvarima, tako da ću priču ograničiti na moderne autofokus aparate 645 formata.

U srednjem formatu vrijeme kao da je stalo. Sve tehnološke inovacije dešavale su se na popularnom 35mm formatu, dok se u srednjem formatu svjetlomjer smatra novotarijom, a autofokus svemirskom tehnologijom. Te aparate kupovali su uglavnom profesionalci za studijski i nešto terenskog rada, što znači ograničeno tržište i mali broj prodanih primjeraka. To također znači i beskompromisnu kvalitetu optike, budući da profesionalci ne troše objektive napravljene od plastične čaše i dna pepeljare (svaka sličnost s kit objektivima na 35mm i APS-C je „slučajna“). U srednjem formatu nije nikakva rijetkost da svaki proizvedeni objektiv prolazi individualno testiranje i kalibraciju. Ovdje se nećete naći u situaciji da morate isprobati nekoliko primjeraka objektiva u pokušaju da nađete jedan dobar.

Aparati su modularni. To znači da su leđa s filmom odvojeni modul, pa tako možete imati u torbi nekoliko leđa s različitim emulzijama. Recimo da kao standardni film koristite Proviu, ali slučajno ste naletjeli na pejsaž čiji dinamički raspon nadilazi slajd film. Nema problema – uzmete leđa s negativ filmom (npr. Superia ili Portra), i nastavite snimati. Mraaak.

Na srednjem formatu slobodno zaboravite zoom objektive. Ovdje je standardni objektiv 80mm, što je ekvivalentno 50mm objektivu na 35mm formatu. Objektivi su zbog konstrukcijskih parametara svjetlosno slabiji od 35mm optike, tako da je većina 80mm objektiva f/2.8, s iznimkom Zeissa, koji je f/2. Dubinska oštrina je iznimno mala, zbog većeg formata filma. Da se podsjetimo, jedan od problema s digitalcima s malim senzorima je nemogućnost postizanja male dubinske oštrine i izolacije objekta. Ovdje je situacija suprotna; zbog veće površine filma iznimno je lako srezati dubinsku oštrinu, ali je potrebno jače pritvoriti blendu ako želimo da sve bude oštro. To nije toliki problem kao na malom formatu, budući da difrakcija počne „jesti“ oštrinu daleko kasnije. Ovdje je f/22 još uvijek normalna blenda.

Oštrina objektiva je nešto manja od onih na 35mm formatu, ali zbog višestruko veće površine filma apsolutna rezolucija daleko nadilazi 35mm film. Gledao sam primjere slika snimljenih s Canon 1Ds aparatom i L objektivom, te Contax aparatom sa Zeiss staklom i Kodak 16MP digitalnim leđima. Iako bi teoretski Zeiss morao biti „mekši“, to se nigdje na slici nije moglo vidjeti, i oštrina pixela na oba aparata izgledala je isto. To znači da ćete sa srednjim formatom u najgorem slučaju imati rezultate iste kao na najboljem digitalnom sustavu 35mm formata. U praksi, sa srednjim formatom ćete dobiti nešto veću rezoluciju ali zato bitno bolji dinamički raspon. Na žalost, cijena je iznimno loše ponašanje postojećih digitalnih leđa na ISO osjetljivostima iznad nazivne. To znači da je mali format bolji za uvjete slabog svjetla, ali ako snimate sa stativa, a navikli ste na 50 i 100 ASA filmove, srednji format će dati bolje rezultate.

U 35mm formatu, svi znamo koja su imena u igri – Canon, Nikon, Minolta, Pentax, Olympus, Leica. U srednjem formatu, imena su drugačija, ali podjednako zvučna: Hasselblad, Contax/Zeiss i Mamiya. Na žalost, zbog smanjenog tržišta (profesionalci su masovno prešli na Canon 1Ds, zbog male razlike u kvaliteti slike ali zato bitne razlike u praktičnosti u korist 35mm formata) svi su u popriličnim financijskim nevoljama, pa je tako Kyocera obustavila proizvodnju Contax aparata, Hasselblad se integrirao s Imaconom a aparate i objektive mu proizvodi Fuji, dok Mamiya jedva spaja kraj s krajem. Zbog te situacije čini se da je budućnost srednjeg formata upitna. Ipak, idemo pogledati što se nudi.

Hasselblad H1

Test ovog aparata smo već vidjeli na grafitima, tako da o njemu neću previše duljiti. Ukratko, velika, čvrsta mrcina s najmodernijom elektronikom u klasi. Problem je u objektivima, koji imaju lošiji bokeh od ostalih sustava u klasi, što je meni osobno dovoljan razlog za traženje drugog rješenja – naime, Contax i Mamiya objektivi imaju fantastičan bokeh, izvanredno su oštri, a jeftiniji od Hasselblada. Slike s H1 su oštre i imaju visoku rezoluciju, ali im fali ona magija koju imaju Mamiya i Zeiss, a zbog koje bi se čovjek uopće poželio gnjaviti s tako glomaznom opremom. Ako slikate pejsaže, dakle s najvećom dubinskom oštrinom, ili pak studijske portrete pred uniformnom pozadinom, sva je prilika da na taj nedostatak nikad nećete naletjeti i H1 će vam biti super.

Contax/Zeiss 645

Najbolji aparat u klasi. Mehanička izrada je savršena, ergonomija također (sve je napravljeno u cijelosti analogno, prekidačima i kotačićima, bez ekrana i sličnih bedastoća). Objektivi su rađeni na tradicionalan način, dakle od metala, i s maualnim fokusom koji stvarno radi posao, za razliku od improvizacija popularnih na 35mm formatu. Optički, Zeiss=savršenstvo, a Contax je samo brand u vlasništvu Zeissa, kojeg po licenci proizvodi Kyocera.

Mamiya 645 AFD II

Nešto lošije mehanički napravljena od Contaxa, Mamiya je još uvijek odličan aparat. Ergonomski je ponešto drugačija (ipak ima ekrančić, uz hrpu kotačića i prekidača), a za razliku od Hasselblada i Contaxa prizmu nije moguće skinuti i zamijeniti nekom drugom vrstom tražila. Ono po čemu se Mamiya stvarno razlikuje od Contax/Zeissa je optika. Naime, optika je jednako savršena kao i Zeiss, ali na drugačiji način, a razlika je tako suptilna i subjektivna da mi ju je iznimno teško kvantificirati. Naime, Zeiss je analitičan, kristalno jasan, briljantno oštar. Mamiya je podjednako detaljna, ali slika je poetična, emotivna i lijepa na jedan posve drugačiji način. Zeiss izgleda kao jako skupa komercijalna reklamna fotografija, a Mamiya vas vodi u svijet snova i sjećanja. Ne znam o čemu se točno radi – bokeh, mikrokontrast, boja premaza ili sve zajedno, ali efekt je definitivno stvaran i primjetio sam ga samo kod Mamiye i nekih Minoltinih obektiva, koji su također u stanju crtati na tako poetičan način. Zbog tog efekta intimnosti i emotivnosti, Mamiya je omiljeni aparat portretnih fotografa. Kad bih morao birati idealni aparat, uzeo bih Mamiyinu sliku i Contaxovu izradu.
Mamiya već dulje vrijeme najavljuje ZD kameru, koja je po funkcionalnosti 645 AFD s integriranim digitalnim leđima, ali daleko kompaktnija. Problem je što takvo rješenje negira glavnu prednost srednjeg formata: mogućnost jednostavne nadogradnje senzora kad izađe novi i bolji model.

Film

U 645 aparate ide rol film, duljine 120 (16 snimaka) ili 220 (32 snimka). Većina popularnih emulzija (na žalost, osim jeftinih slajdova poput Sensie i EBX-a) postoji u roll film formatu, dakle Fuji Velvia 50 i 100F, Provia 100F, Provia 400F, Astia, Kodak Ektachrome E100G, E100GX, E100VS, E200, te negativi poput Superie i Portre. Drugo je pitanje koliko dugo će se sve to uopće proizvoditi, budući da korisnici i laboratoriji masovno prelaze na digitaliju. Isto tako, razvijanje rol filma nije nikakav problem ako živite u Zagrebu, ali svi ostali će s tim imati muke ježeve.

Digitalna leđa

Ako gledate koliko koštaju nova leđa, bojim se da je bolje da sjednete, da ne biste udarili u nešto tvrdo kad padnete u nesvijest. Cijene su do 30000 dolara za najskuplje modele. S druge strane, polovna leđa i modele srednje klase je moguće nabaviti za bitno manje. Znao sam naći polovni Phase One P25 za 12000 USD na e-bayu, što je za beštiju od 25 MP iznimno povoljno. Imacon/Hasselblad Ixpress V96C novi na e-bayu košta 17500 USD. Postoje i još jeftinije opcije, npr. polovni Kodak DCS Pro back od 16MP u kvadratnom formatu, kojeg se prilično često vidi po cijenama ispod 4000 USD. Realistično, moguće je kupiti polovna digitalna leđa, te kit srednjeg formata koji se sastoji od tijela, prizme, filmskih leđa i 80mm objektiva za 8000 USD, što je cijena Canon 1Ds MkII tijela. Što je od toga pametnije kupiti? Pojma nemam – vjerojatno ovisi o vama. Ako snimate pretežno pejsaže, digitalna leđa su po svoj prilici bolja opcija, zbog većeg dinamičkog raspona i boljeg dojma slike. Ako snimate portrete u studiju, digitalna leđa su opet bolja opcija. Ali, ako snimate ambijentalne portrete, sport, ako namjeravate loviti urbane kadrove po slabom svjetlu, 35mm ili APS-C digitalac je daleko upotrebljivija opcija. Isto tako, trebate imati u vidu da srednji format nije poznat po zoom objektivima, ili po laganoj i fleksibilnoj optici. Svima koji su se navikli na zoom bolje će sjesti neki manji format. Isto tako, ovo nije sustav za ljude koji vole lagani, nenametljivi aparat; to su teške mrcine koje nije neko veselje vući na duge šetnje.

Treba li vam to?
Po svoj prilici ne. Štoviše, za većinu će takav sustav biti tek užasno skupi kamen oko vrata, male fleksibilnosti u usporedbi s APS-C ili 4/3 SLR aparatom, a razlika u kvaliteti slike je zapravo vidljiva tek na većim otiscima. Ako ste početnik koji tek uči i snima velike količine fotografija, ovo definitivno nije pametna opcija. S druge strane, ako ste došli do točke da snimate vrlo malo, a točno znate što radite i vrlo malo eksperimentirate, srednji format bi mogao biti prava stvar za vas. Početnici koji smatraju da objektivima moraju pokriti sve žarišne duljine od fisheye do Hubble raspona mogu odmah smatrati da ovo nije za njih; srednji format je za one koji dovode do savršenstva rad s jednom žarišnom duljinom, a s normalnim objektivom rade čuda. Doduše, ova vrsta igračke je ionako dovoljno specifična da je u stanju zagrijati jedino teške foto-fanatike, a i njima će rijetko biti jedini i primarni sustav.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Uređaji

Objavljeno: 24.12.2005.