dSLR i video

Neupućeni korisnici digitalnih foto aparata često se pitaju zašto dSLR ne može snimati video?

E-1 presjek © OlympusOdnosno, zašto barem ne može imati živi preview na LCD ekranu, kao aparati kompaktne klase? Pa, odgovor nije sasvim jednostavan, jer ako zanemarimo činjenicu da takvo nešto naprosto nije implementirano na današnjim aparatima, ostaje pitanje je li to uopće konstrukcijski moguće. Kao prvo, zatvarač na SLR aparatima funkcionira drugačije nego na kompaktima, na kojima je senzor čitavo vrijeme izložen svjetlu, a elektronika ga očitava desetak puta u sekundi i rezultat prikazuje na LCD ekranu i/ili u elektronskom tražilu. Na SLRu između objektiva i senzora postoje zrcalo i zavjesa zatvarača. Zrcalo reflektira svjetlost u pentaprizmu, koja prikazuje sliku u optičkom tražilu, a zavjesa zatvarača se uklanja s puta svjetla tek prilikom procesa okidanja, koji se sastoji od tri koraka:
1) zrcalo se sklanja s puta
2) zatvarač se otvara i eksponira senzor svjetlu, nakon čega se ponovo zatvara
3) zrcalo se vraća na prijašnji položaj.

Nakon koraka 1) dolazi do zamračenja tražila, budući da svjetlost sada više ne dolazi do tražila, nego pada na zatvarač. To ima za posljedicu dvije stvari – prvo, više nije moguće vidjeti kadar i drugo, autofokus i TTL svjetlomjer ne rade. Svjetlomjer i autofokus, naime, za rad trebaju svjetlost, koju dobivaju kroz djelomično transparentni centralni dio zrcala, ispod kojeg se nalazi mehanizam koji taj mali dio svjetlosti reflektira u sklopovlje svjetlomjera i autofokusa.

Teoretski, bilo bi izvedivo maknuti zrcalo s puta, a zatvarač realizirati elektronski, kao na kompaktima, te bi se tako moglo birati između kadriranja kroz optičko tražilo i kadriranja na LCD ekranu, pukim izborom položaja zrcala. Što se tiče samog kadriranja i prikaza slike to bi funkcioniralo, ali problem je u autofokusu i svjetlomjeru, jer za vrijeme živog prikaza ne bi bilo moguće odlijevati svjetlo na sklopovlje ispod zrcala, pa bi čitav sustav trebalo dizajnirati na posve drugačiji način, ili, alternativno, napraviti dva neovisna sklopa, od kojih bi jedan funkcionirao dok je zrcalo spušteno, a drugi dok je podignuto. To je posve neekonomično, da ne spominjemo komplikacije oko programiranja firmwarea koji bi morao sve to uzimati u obzir i usklađivati, što nije nimalo trivijalan zadatak.

Drugi problem je veličina senzora. Naime, senzor se za vrijeme očitavanja grije, a to troši bateriju i generira šum na slici. Kad je u pitanju senzor manjih dimenzija, kao na kompaktima, problem još nije toliko značajan, ali toplina očitavanja geometrijski raste s površinom, tako da je živo očitavanje senzora APS-C veličine golem konstrukcijski pothvat, i to je do sada uspjelo jedino Sonyju sa R1 aparatom, i to samo zahvaljujući nekolicini bitnih patenata. Iako je Sonyjevo rješenje sasvim dobro za prikaz na LCD ekranu, njegova brzina je nedostatna za snimanje video clipova. Nema teoretskog razloga da se takvo nešto u budućnosti ne riješi, ali za sada tehnologija još nije na tom stupnju razvoja.

EOS 1 Ds presjek © CanonTreći problem je prašina. Naime, ako eliminiramo zavjesu zatvarača i umjesto toga implementiramo elektronski zatvarač, senzor će biti čitavo vrijeme izložen prašini, a to je posebni problem ako senzor nije hermetički zatvoren, kao na kompaktima. Naime, za vrijeme očitavanja senzor se statički nabije i privlači prašinu – opet, u geometrijskoj ovisnosti s površinom senzora. Ako dopustimo promjenu objektiva, dopuštamo i ulazak prašine u unutrašnjost aparata. Ako uz to maknemo zatvarač i električki nabijemo senzor, dobit ćemo pravi magnet za prašinu. Sony je na R1 problem riješio tako što nije dopustio promjenu objektiva. Teoretski, bilo bi moguće koristiti rješenje koje je na svojim dSLR aparatima implementirala Sigma: tamo je senzor zatvoren u posebnu komoru, kako bi se prašina sakupljala na staklu s prednje strane komore senzora. Time se prašina miče sa žarišne ravnine, i postaje bitno manje vidljiva na slikama, a osim toga se rješava i pitanje statičkog elektriciteta, koji je sila malog dosega, i vjerojatno ne bi bio u stanju privlačiti prašinu na udaljenosti većoj od par milimetara.

Ukratko, ne postoji neki kozmički razlog zašto ne bi bilo moguće implementirati dSLR aparat sa živim prikazom na LCD ekranu, i eventualno čak i mogućnošću snimanja videa, ali to bi bilo tako komplicirano za izvesti, da je posve nevjerojatno da će se neka ozbiljna tvrtka u takvo što upustiti. Daleko je vjerojatnije da će optičko tražilo zbog spuštanja troškova biti zamijenjeno elektronskim, što će za rezultat imati aparate poput Sonyja R1, ali sa zamjenjivim objektivima. To strogo gledajući neće biti SLR (zrcalno-refleksni) aparat, ali će se za sve praktične svrhe ponašati slično, uz neke prednosti i mane. Jedina stvar koju će konstruktori morati riješiti je pitanje prašine, ali to je rješivo na gore navedeni način.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Uređaji

Objavljeno: 21.01.2006.