Hrvatska fotografija i socijalistički realizam

Kompletan tekst o socijalističkom realizmu u hrvatskoj fotografiji iz pera mr.sc. Vladka Lozića

Već od najranijih poznatih civilizacija, i umjetnost i kultura bile su podvrgavane društvenom diktatu, ako se pod društvom podrazumijevaju vladajuće strukture. Najbolji primjer za to su stavljanje cjelokupnog života starog Egipta u službu zagrobnog života njihovih faraona, zahvaljujući čemu su izgrađeni grandiozni hramovi i piramide, koji još i danas izazivaju naše strahopoštovanje i divljenje.

Gotovo je za ne vjerovati da su društveno dirigirane umjetnost i kultura dovedene gotovo do apsurda u najnovijoj povijesti ljudskog roda 20.og stoljeća, u nekim državama, zahvaljujući upravo barbarskim i zločinačkim ideologijama vladajućih klasa (Musolini i fašizam u Italiji, Hitler i nacizam u Njemačkoj te Staljin i socijalizam u Sovjetskoj Rusiji).U Drugom svjetskom ratu poraženi su i fašizam i nacizam te s tim porazima poražene su i njihove zločinačke ideologije i sve što je iz toga slijedilo.

Međutim, pobjedom u Drugom svjetskom ratu Sovjetski savez širi svoj utjecaj na zemlje tzv. Istočnog bloka, pod njegovom dominacijom, kamo je barem u početku pripadala i novo osnovana Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Ante Roca - Stupnik © Ante Roca

Zvuči gotovo apsurdno da je u ogromnom carstvu još duboko feudalne Rusije izvedena godine 1918. u svijetu prva socijalistička revolucija. Ta Oktobarska revolucija presudno će utjecati na svekolika zbivanja 20-og stoljeća u svjetskim relacijama pa možemo slobodno reći da nakon Oktobarske revolucije svijet neće biti isti kakav je bio prije.
U novo osnovanoj državi SSSR-a mnoge se stvari stubokom mijenjaju. Već 20-ih godina započinje proces nastanka «proleterske proze» koja je imala zadaću da čitatelja vodi u društvenoj djelatnosti (1) i stvara od njega osviještenog pripadnika novog socijalističkog društva. Prvi kongres Ruskog udruženja proleterskih pisaca, održan godine 1928. čvrsto definira novi sustav normativne estetike tzv. socijalističkog realizma kao društveno dirigirane književnosti. Takve tendencije potvrđuje i Međunarodno udruženje revolucionarnih pisaca, na kongresu u Harkovu godine 1930. (tezama toga kongresa u nas se je suprotstavio Krleža u «Podravskim motivima»), gdje su udarena načela, tj. kodificiran je socijalistički realizam i pretvoren u državnu umjetnost. Dalji korak bila je pod osobnim diktatom Staljina odluka CK SKP(b), iz godine 1932., o raspuštanju svih dotadanjih književnih ali i umjetničkih organizacija, uz potporu autoriteta Gorkoga i stvaranja platforme socijalističkog realizma sa razradom «metode» kojom su se trebali rukovoditi članovi «Saveza sovjetskih pisaca». Ta je organizacija utemeljena godine 1934. na kongresu na kome svoje referate podnose Gorki ali i partijski rukovodioci Nikolaj Buharin, Karl Radek i Andrej Ždanov. Rezultat svega toga bio je taj da Socijalistički realizam postavlja kao zahtjev da se « istinitost i povijesna konkretnost umjetničkog prikazivanja mora spajati sa zadaćom idejne preobrazbe i odgoja trudbenika u duhu socijalizma (Statut SSDP)». Tako su postavljene norme socijalno-didaktičke književnosti.

Od nove društveno kontrolirane i dirigirane soc-realističke književnosti, kao moćnog propagandnog oružja vladajuće partije, pa do proširenja toga diktata na sveukupnu kulturu i umjetnost bio je još samo jedan korak.

Prema dostupnoj fotografskoj literaturi, vidimo da je u vremenu prije Drugog svjetskog rata, koncem tridesetih godina, u Hrvatskoj formirano tek pet fotokluba (Ivanec-1931., Sušak-1934., Daruvar-1937., Osijek-1938. i Karlovac-1941.). Razlozi tako malom broju fotoklubova bili su vrlo jednostavni. U to vrijeme nije bilo državnih dotacija, niti državnih organizacija koje bi skrbile za razvoj onoga što će se mnogo kasnije, u drugoj po redu državi Jugoslaviji, nazvati zbirnim imenom “tehnička kultura”. Ti predratni klubovi, da bi opstali, morali su se snalaziti kako su znali i umjeli. Prema iskazima naših starijih klupskih kolega (Đure Griesbacha, Toše Dapca, Ivana Medara, Marijana Szaba i drugih) Fotoklub Zagreb su tih tridesetih godina prošlog stoljeća potpomagali pojedini imućni poslovni ljudi stvarajući tako sebi i svom poslu reklamu.
Drugi svjetski rat imat će za posljedicu kraj predratnih fotoamaterskih aktivnosti hrvatskih fotoklubova i Hrvatskog fotoamaterskog saveza, osnovanog 1939.g.
U prvom redu, Hrvatski fotoamaterski savez prestat će postojati. Još godine 1939. na II. kongresu Međunarodne fotoamaterske unije u Münchenu planirani IV. kongres Unije za godinu 1941. u Zagrebu, s obzirom na nastalo ratno stanje nije se mogao održati.
Fotoklubovi u gore navedenim gradovima također prestaju s radom i jedino još u ratnim uvjetima djeluje Fotoklub Zagreb. Takva je bila situacija po završetku II. svjetskog rata.

Ideje o politički funkcionalnoj (angažiranoj) umjetnosti iskazivane su na hrvatskoj ljevici između dva svjetska rata pretežito pod nazivom «novog realizma», ali se doktrina socijalističkog realizma izrijekom obznanila odmah nakon Drugog svjetskog rata referatom Radovana Zogovića, 1946.godine. Kako je bila normativno-programska, svoj najdublji i najjači iskaz dobila je u književnosti, ali i u likovnoj, filmskoj, fotografskoj, kazališnoj i glazbenoj umjetnosti. U atmosferi revolucionarne stege i poleta mnogi su autori i kritičari pridonosili promicanju i dnevnoj primjeni te doktrine.

Ivan Medar - Ljevač © Ivan Medar

Završetkom II. svjetskog rata i stvaranjem nove Jugoslavije dolazi do korjenitih društveno političkih promjena na tim prostorima. Stvorena je nova državna tvorevina zasnovana na doktrini socijalističkog realizma, a po uzoru na “veliki i bratski Sovjetski savez”. To će značiti da će novo društvo baciti svoje težište na tešku industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje. Da bi se to moglo postići trebalo je hitno podići opću tehničku razinu najširih masa stanovništva. Logičan razvoj događaja vodio je već godine 1946. ka osnutku komisije “Tehnika i šport”. U okvirima te komisije ubrzano se osnivaju tzv. Savezni odbori za pojedine tehničke i športske grane. Tako je iste 1946.godine osnovan i Savezni odbor za fotoamaterstvo.(2)

Ubrzo, već godine 1948., navedena se komisija transformira u novu organizacijsku formu, u Narodnu tehniku, unutar koje se već sljedeće, 1949. godine umjesto Saveznog odbora za fotoamaterstvo osniva Foto-savez Jugoslavije. Osnivačka skupština novog Saveza održana je 9. siječnja te godine u Beogradu.
Analogno Foto-savezu Jugoslavije osnovani su po pojedinim Republikama i republički fotosavezi.

Sukladno ideološkim postavkama novog socrealističkog društva, organizacija Narodne tehnike bazirala se na najširem sudjelovanju svekolikog stanovništva u izgrađivanju novog lika socijalističkog građana. Citirat ćemo na ovom mjestu iz knjige 30 godina Narodne tehnike Osijeka, tekst na strani 9.: “Osposobljavajući u svojim organizacijama radne ljude i građane, naročito pionire i omladinu, da svestrano u interesu društva iskoriste svoja tehnička znanja i vještine, Narodna tehnika doprinosi odgoju i razvoju socijalističkog duha, jačajući snagu društva i općenarodne obrane zemlje i tekovina socijalističke revolucije”.
Znakovito je, da se tako razmišljalo i pisalo još 30 godina nakon osnutka organizacije Narodne tehnike, dakle godine 1976.
Doktrina stvaranja novog svjesnog lika socijalističkog građanina, na samom početku, odmah poslije rata bila je izuzetno tvrda. To najbolje ocrtava uvodnik u prvom broju Fotografije, iz godine 1948.: “ (…) Naše novo fotoamaterstvo prekida s preživjelim i starim shvatanjima umetnosti radi umetnosti, radom bez sadržaja, sladunjavim i nerealnim prikazima, traženjem efekata radi efekata. Sadašnja fotografija treba da bude verni izraz gigantskih napora naših naroda u izgradnji novog i srećnijeg života”.(3)

U skladu s takvim direktivama godine 1948. u Parizu na izložbi Međunarodne demokratske federacije žena, na kojoj su, kako se to u katalogu navodi, “uzele učešća organizacije naprednih žena iz 43 zemlje”, održana je i Izložba antifašističke fronte žena Jugoslavije. Na toj su izložbi prikazane “sve etape borbe žena Jugoslavije za oslobođenje zemlje i izgradnju socijalizma”. Na jedanaest panoa prikazane su etape te borbe. Da bismo danas sagledali to doba navodimo samo sadržaj nekoliko panoa. Na prvom panou prikazana je predratna borba jugoslavenskih žena protiv fašizma i njihovo sudjelovanje u narodnooslobodilačkoj borbi (NOB). Četvrti pano, primjerice, prikazuje jugoslavenske žene u izgradnji socijalizma, da bi na koncu, na jedanaestom panou bile prikazane fotografije sa II. plenuma Centralnog komiteta AFŽ-a uz poruku: “(…) Nikakve laži i klevete ne mogu nas odvojiti od našeg Centralnog komiteta sa drugom Titom na čelu; prebrodit ćemo sve teškoće i izgraditi socijalizam - bolju budućnost naše djece”.(4)

Milan Pavić - Novi brod © Milan Pavić
Prvo savezno fotoamatersko savjetovanje, održano godine 1948., mjeseca ožujka u Beogradu, između ostalog donosi u svojim zaključcima i sljedeće: “(…) a) Sistematski stvarati kružoke fotoamatera po preduzećima, ustanovama i školama, u kojima za to postoje uslovi, a naročitu pažnju obratiti stvaranju kružoka pri zadružnim domovima, imajući u vidu da će se u većini zadružnih domova montirati kinoprojektorski aparati. b) U cilju proširenja i idejnog učvršćenja organizacija sva rukovodstva treba da se povežu sa masovnim organizacijama, narodnom vlašću i Jugoslovenskom armijom, a naročito sa sindikalnim organizacijama u vezi zaključaka VI. plenuma Jedinstvenih sindikata Jugoslavije”.(5)

Na V. Kongresu KPJ održanom godine 1948. postavljeni su sasvim određeni zadaci na umjetničkom i kulturnom planu, o kojima se između ostalog u donesenoj rezoluciji kaže: “(…)
3) voditi sistematsku borbu protiv neprijateljskih uticaja u kulturnom životu, protiv bezidejnosti i apolitičnosti, podižući ga na veći idejni i umetnički nivo;(…)
5) ukazivati svestranu idejnu pomoć za razvitak književnosti i svih grana umetnosti, boreći se protiv dekadentnih i formalističkih shvatanja i tendencija… (…) I naša fotografija, a naročito njen najviši vid - umetnička fotografija, treba da doprinese ostvarivanju nekih od ovih postavki, treba u svom daljem radu da se rukovodi zadacima koje je doneo V kongres KPJ”. (6)
O stanju duha i društvenoj klimi koja je tada vladala najbolje svjedoči uvodni članak objavljen u Fotografiji, u broju za studeni - prosinac 1948. godine, (iste godine kada je održan spomenuti kongres KPJ) pod naslovom Povodom III saveznog fotoamaterskog savetovanja. U tom se uvodniku, između ostalog konstatira: “(…) Sa papira nestaje ‘igra svetlosti’, ‘kič’, nestaju ‘efekti radi efekata’ i razni drugi odrazi buržoaskog shvatanja umetnosti. Polaženje od sadržaja ka umetničkom oformljenju, idejnost,-- to je karakteristika novih fotografija naših amatera”.

Na I. izložbi saveza fotoamatera Jugoslavije, održanoj godine 1949. u Zagrebu prisutna je ista klima. U uvodniku kataloga mogu se pročitati sljedeće rečenice: “(…) Ova izložba je spremana u godini kada su fotoamaterske organizacije dovršivale borbu sa starim shvatanjima i u pogledu zadataka fotoamaterskih organizacija i u pogledu uloge fotografije u našoj novoj društvenoj stvarnosti”. Ili, još sljedeće: “(…) Ova se izložba bitno razlikuje od svih izložbi fotografija koje su priređivane u bivšoj Jugoslaviji. Na njoj je jasno izražen pokušaj da se definitivno prekine s formalističkom i uopće dekadentnom fotografijom. Iz izloženih fotografija se također uočava da su naši fotoamateri sa svojim fotoaparatima zahvatili naš svakodnevni život, približili se s puno ljubavi našim trudbenicima u svim granama društvene djelatnosti i pokušali su kroz fotografiju izraziti duboke socijalno-političke promjene koje su kod nas nastale i uspjehe koje naši narodi, pod rukovodstvom Komunističke partije i druga Tita, svakodnevno postižu u izgradnji socijalizma”. (7)

Na naslovnoj stranici kataloga prikazana su dva mlada radnika za tokarskim strojem. U katalogu su reproducirane fotografije: Trbovljanski črni pionirji, Ob partizanskem ognju, Majstor Zdenko Kalin u prikazivanju izradbe kipa ratnika, Ribiči pri delu, Novi rezervoari, Pri delu i druge. Tek dvije reproducirane fotografije nisu ideološki obojene.
Prikazi ove izložbe dati su u Borbi od 2. 2. 1949. i Narodnom listu od 2. 2. 1949. Iz svih navedenih primjera jasno je vidljiv stav tadanje vladajuće partije u striktnom provođenju zaključaka o stvaranju nove socijalističke umjetnosti i novog tipa čovjeka.

Pogledajmo stoga što će se tada događati. Poznato je da je bilo koju ideju lakše osmisliti nego i ostvariti. Iz prethodnog opisa o fotografskim prilikama u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji lako se može izvesti zaključak da je broj školovanih i iskusnih fotografa bio zapravo malen. Tek niti desetak organiziranih klubova u cijeloj državi. Obrtnici, koji su se pretežito bavili atelijerskom ponajviše portretnom fotografijom, nisu imali ni znanja ni iskustva uhvatiti se u koštac sa jednim sasvim novim pristupom u fotografiji, da bi snimali izgradnju gigantskih tvornica, brana na hidroelektranama, izgradnju novih pruga i cesta i sl. Kao najprikladniji izvršitelji za realizaciju novih zadataka pokazali su se upravo fotoamateri, ljudi koji su udruženi u tada rijetke klubove njegovali «umjetničku i dekadentnu fotografiju», upravo onu koja je bila osuđena od novih vlasti, ali koji su imali oko, iskustvo u odabiranju motiva i dovoljno inteligencije da spoje u jednom trenutku dva popuno proturječna pojma. I sada dolazi do situacije da ti kadrovi snimaju izvanredne fotografije iz socijalističke izgradnje zemlje ali sukladno sa svim onim principima kompozicije, koju je nova vlast oštro osuđivala.

Tako u kritici objavljenoj u časopisu Fotografija broj 4 iz 1950. pod naslovom Dvije izložbe: Izložba M. Pavića u Zagrebu i. izložba fotografske umetnosti u Ljubljani, autor članka potpisan inicijalima L. St. za Pavića kaže sljedeće: “(…) izložba ima daleko veću vrednost od ljubljanske izložbe upravo zato što je zahvatila šaroliko obilje tema socijalističkog preobražaja u našoj zemlji”. No istovremeno upozorava da “(…) Milanu Paviću nedostaje još uvek dovoljna dubina kod prilaženja temi, on je još uvek u velikoj meri posmatra sa formalne strane efekta koji bi snimljeni motiv dao na fotografiji”.

Pažljivom analizom fotografija hrvatskih autora, a to su pretežno bili fotografi iz Fotokluba Zagreb, objavljivanih u prvih nekoliko godina izlaženja Fotografije, dakle u četrdesetim godinama, dolazimo do zanimljivih zaključaka. Tek je jedna trećina svih objavljenih radova bila po narudžbi režima, t.j. odgovarala novoj soc-realističkoj stvarnosti. Preostale dvije trećine objavljenih radova predstavljale su slobodne teme s umjetničkim ambicijama. Pa i ona jedna režimska trećina izrađena je po svim kriterijima klasične kompozicije, i radi toga ima izuzetnu estetsku, umjetničku i dokumentacijsku vrijednost.

Soc-realistička fotografija stvarana po direktivama i diktatu vladajućih društvenih struktura, trebala je postati fotografija sutrašnjice, fotografija novog idealiziranog svjetskog komunističkog poretka. Sve velike diktature imale su u svojoj biti slične ideje, ali su sve doživjele jadan završetak. I s jugoslavenskom soc-realističkom fotografijom bio je sličan slučaj. No u svojim prosudbama danas ipak moramo biti vrlo oprezni, kada je riječ o likovnim dometima te dirigirane fotografije. Premda nastala po diktatu i narudžbama partije na vlasti, osim što je prikazivala trenutke socijalističke izgradnje, ta je fotografija dala i ostvarenja izuzetnih umjetničkih dometa. Te su fotografije sadržavale u sebi sva ona pravila kompozicije, koja su tada režimski ideolozi proglašavali dekadentnim i buržoaskim, o čemu će još biti više govora.

Ante Roca - U smjeru radilišta © Ante Roca
Za ovakve naše konstatacije najbolju potvrdu nalazimo danas kod nekoliko prvih godišta Fotografije iz poratnih 40-ih godina i pregledu danas tih već požutjelih stranica. Otkrića su upravo iznenađujuća. Činjenica je da su u pomanjkanju fotografija u boji, neki autori svoje fotografije tonirali u raznim tonovima, čime su zapravo umanjili njihovu grafičku crno-bijelu vrijednost. No bilo bi danas vrlo korisno, u doba računalne tehnike i njenih mogućnosti, sve te fotografije skenirati i tako spasiti od zaborava, tonski ih očistiti i prirediti njihovu izložbu. Moglo bi se tu otkriti mnogo zanimljivih detalja.
Tijekom vremena autori su sami povlačili te svoje soc-realističke prvijence i pomalo ih potisnuli u zaborav. Danas o umjetničkim dosezima te vrste fotografije možemo ipak prosuđivati na temelju njihovih reprodukcija u časopisu Fotografija i sličnima.
Druga savezna izložba umetničke fotografije održana je godine 1950. u Beogradu u Umetničkom paviljonu. Začuđuje da je tom prigodom tiskan katalog bez ikakvog uvodnika ili nečeg tome sličnog. U njemu je tek kataloški popis autora i izloženih fotografija. No i to je dovoljno da se sagleda opća klima. Nazivi fotografija o tome najbolje svjedoče. Navest ćemo na ovom mjestu samo neke: Izlet pionira, Na dan ustanka, U laboratoriji, Iz fabrike Ivo-Lola Ribar, Brigadni sistem, Lik radnika i druge. (8)

III. zvezna razstava umetniške fotografije održana je iste 1950. godine u Ljubljani, a nije uobičajeno da se dvije savezne izložbe održavaju iste godine. Druga je uočljiva činjenica da se u nazivu izložbe upotrebljava i pridjev “umjetnički”. Premda se u uvodniku i dalje spominju već prepoznatljive parole, ta će izložba činiti stanoviti zaokret prema slobodnoj i nedirigiranoj fotografiji. (9)
U katalogu, uz fotografije koje prikazuju izgradnju zemlje, zastupljene su u većem broju i umjetničke fotografije.
Ova izložba, premda održana iste godine kao i ona u Beogradu, označila je tihu prekretnicu. Da li su vodeći ljudi tadanjeg društvenog i partijskog života procijenili da su pretjerali, pa su dozvolili povratak umjetničkoj fotografiji, koju su još samo nekoliko godina prije toga oštro osuđivali, pitanje je na koje vjerojatno (od tih ljudi, jer ih više nema) nikada nećemo dobiti odgovora.

Pobuna protiv diktata u umjetnosti nastala je gotovo istovremeno sa samim diktatom, o čemu smatram da je bitno nešto više reći.

Još godine 1946., u doba najžešće ideološke kampanje o stvaranju nove socijalističke fotografske umjetnosti, Mjesno sindikalno vijeće u Dubrovniku u dvorani hotela Pošta organizira održavanje izložbe umjetničke fotografije. (10)
Na toj izložbi izlažu autori iz Dubrovnika, Čakovca, Splita i Zagreba (dva iz Čakovca, deset iz Dubrovnika, jedan iz Splita i dvadeset i jedan iz Zagreba). Autori izlažu pojedinačno, a ne kao članovi klubova. Reprodukcija, doduše, u tom malom katalogu nema, ali prema nazivima fotografija možemo naslutiti da je ova izložba bila daleko od socijalističke ideološke manifestacije. Bila je to svojevrsna vrlo rana pobuna protiv diktata u umjetnosti.

Drugi sličan slučaj bilježimo godine 1950. u Ivancu, gdje je održana izložba umjetničke fotografije (11)
I taj je katalog malenih dimenzija i bez reprodukcija. No, prema nazivima fotografija može se izvući sličan zaključak kao kod izložbe u Dubrovniku iz 1946. godine.
Na kraju kratkog uvodnika se kaže: “(…) Vjerujemo da će kritika od nas stvoriti još bolje posmatrače naše stvarnosti, a sama izložba dati potstreka daljnjem i boljem razvitku umjetničke fotografije”.

Glavni udarac i pobuna protiv dirigirane umjetnosti došla je već godine 1948., dakle godinu dana prije izlaska prvog broja časopisa Fotografija, iz Osijeka. Mjeseca srpnja 1947. u Osijeku se počinje tiskati novi časopis pod nazivom Naša fotografija. Časopis je bio zamišljen kao službeno glasilo svih fotografskih sekcija pri obrtnim zborovima FNRJ, kao i Prosvjetnog odbora fotografa FNRJ. Vlasnik i izdavač časopisa bio je Obrtni zbor iz Osijeka, Sekcija fotografa. U prvim godinama tiskanja časopisa glavni i odgovorni urednik bio je Nikola Szege.
U svom uvodniku u prvom broju ovog mjesečnika Szege se nedvosmisleno zalaže za umjetničku fotografiju i kaže: “Taj naš list ima poziv da se bavi uglavnom umjetničkom fotografijom, namijenjen je dakle svakome, koji se interesira za tu granu umjetnosti”.
U to vrijeme bila je to velika hrabrost što danas treba istaknuti s poštovanjem.

I sada, još samo nekoliko riječi o tom časopisu. U trećoj godini izlaženja časopis preuzima i dalje tiska FOZA iz Zagreba, Zadruga fotografskih obrtnika NR Hrvatske. Taj se časopis po svojoj kvaliteti bitno razlikovao od časopisa Fotografija. Pisan latinicom, na hrvatskom književnom jeziku, nije se smio ni mogao dugo održati, pa nakon nekoliko godina prestaje izlaziti.
Bitka za slobodu umjetničkog izražavanja bila je dobivena.

Sukob s Informbiroom i načelni raskid sa staljinizmom nije ukinuo odmah i ključne zahtjeve socijalističkog realizma. Tek je Ljubljanskim referatom Miroslava Krleže, godine 1952., začeo izričit raskid s idejom politički podređene književnosti i umjetnosti uopće, a postupna je liberalizacija (potkraj 50-ih i tijekom 60-ih) dovela do uobličavanja izrazitog otpora svakom političkom podvrgavanju umjetnosti, te se otad naziv socijalistički realizam uporabljuje s izrazito negativnom konotacijom.
Međutim, gotovo da nema fotografa koji je javno nastupao u drugoj polovini 40-ih i tijekom 50-ih a da nije barem napravio poneko djelo s obvezatnim značajkama socijalističkog realizma, ali su se njegovi tragovi zadržali poduže vremena. Ova tematski idealizirana komponenta godinama će biti osnovni pratilac gotovo svim ostvarenjima na području likovnih umjetnosti, pa tako i fotografije.

mr.sc. Vladko Lozić

Reference:

(1)    Povijest svjetske književnosti, Aleksandar Flaker – knjiga 7., Liber, 1975.g.
(2) Osnovan je Savez fotoamatera Jugoslavije // Fotografija:časopis fotoamatera Jugoslavije, broj 2.Beograd, 1949
(2) Fotosavez Jugoslavije, Foto informator br. 1/87., Beograd, 1987.
(3) Josip Bosnar, predsjednik Saveznog odbora za fotoamaterstvo, O zadacima fotoamatera u našoj zemlji (uvodnik). // Fotografija: časopis fotoamatera Jugoslavije, br.1, 1948.   
(4) Nepoznati izdavač, I. Izložba antifašističke fronte žena Jugoslavije, (katalog), Zagreb, 1948.
(5) Zaključci sa prvog saveznog fotoamaterskog savjetovanja. // Fotografija, časopis fotoamatera Jugoslavije, Beograd, avgust 1948.
(6) Posle V. Kongresa KPJ. // Fotografija, časopis fotoamatera Jugoslavije, Beograd, septembar 1948.
(7) Nepoznati izdavač, I. Izložba saveza fotoamatera Jugoslavije, (katalog), Zagreb, 1949.
(8) Nepoznati izdavač, II. Savezna izložba umjetničke fotografije, (katalog), Beograd, Umetnički paviljon, 1950.
(9) Moderna galerija, III. Zvezna razstava umetniške fotografije, (katalog), Ljubljana, 1950.
(10) Mjesno sindikalno vijeće, Izložba umjetničke fotografije, (katalog), Dubrovnik, 1946.
(11) Narodna tehnika, Klub foto i kino amatera, Izložba umjetničke fotografije,(katalog), Ivanec, 1950.

Kategorija: 
Foto Press

Objavljeno: 23.05.2012.