Fotografija u suvremenoj likovnoj praksi

Drugo predavanje u okviru InterFota održat će profesor Borislav Božić, 21. svibnja u Akvariju /pored menze/ u riječkom Kampusu na Trsatu. Tema je "Fotografija u suvremenoj likovnoj praksi".
Autor problematizira fotografiju u kompleksnosti njene pojavnosti - od platforme medija koji prati i dokumentira, te dokazuje manifestnost likovne ideje  kroz različite koncepte i fotografiju kao samostalno likovno djelo.

„… dagerotipija ne zahtijeva nikakvo znanje crtanja i ne zavisi ni od kakve manualne vještine. Svatko može da uspije sa istom izvjesnošću, i to isto tako dobro kao autor pronalaska.“ Ovo su riječi kojima je Arago davne 1839. godine objašnjavao jednostavnost novog izuma i time ubjeđivao članove Francuske  akademije znanosti i umjetnosti kako bi prihvatili novi izum. Pitamo se je li ovo proročko izricanje gospodina Aragoa danas u potpunosti zaživjelo s obzirom na svemoćnost digitalne tehnologije? Ako smo na tragu teorije koja tvrdi da je  fotografija samo produkt tehnike, isključena je bilo kakva diskusija o fotografskoj umjetničkoj praksi. Neovisno koju tehnološku platformu koristimo u nastajanju fotografske slike, uvijek je u konačnici jednim dijelom ovisna o tehnici, o određenoj vrsti uređaj, a u drugom dijelu o intencionalnom, o namjeri, o autorovom izboru. U svakoj fotografskoj slici, po naravi svog nastanka,  prisutna je dokumentarnost.

Likovna praksa dvadesetog stoljeća vrlo je često  manifestirala samo ideju u nekom obliku. To je praksa iza koje ne ostaje materijalni artefakt, već samo imamo neki oblik pojavnosti ideje.  U  tom slučaju fotografija je u ulozi dokumenta koji  dokazuje da je određena ideja u  određenom vremenu i prostoru doživjela svoju manifestnost.  Tako je fotografiji koja prati procese bodi arta, land arta,  performansa ili bilo kojeg drugog konceptualnog govora, prvenstvena zadaća  dokumentiranje procesa ili nečega što nema trajni oblik, nečega što je prolazno. Takva je fotografija najprije dokumentarna, jer je s tom namjerom i stvarana, ali to ne znači da u konačnici ne može poprimiti i atribute umjetničkog djela. Znači, ovdje  fotografiju koristimo za istraživanje, dokumentiranje jezika, koncepta i prirode umjetničkog čina. 

Fotografija je slika kojom se bilježi trenutno i ona “hvata” sve  što jest pred objektivom. Dok druge likovne discipline sintetiziraju i vrijeme i prostor, fotografija obuhvaća ograničeni isječak stvarnosti pa  iz  toga proizlaze različiti doživljaji iste stvari. Naprosto, o drukčijim je diskursima  riječ.

Gledanje je proces, što znači da se vrijeme pojavljuje kao element tog procesa. Fotografija nastaje u djeliću sekunde i u tom slučaju ne možemo govoriti o vremenu kao bitnom faktoru u procesu nastajanja fotografske slike. Govorimo o djeliću sekunde, toliko kratkom do mjere zanemarivosti pa stoga  fotografiju definiramo kao isječak iz vremena, a zbog jasno određenog zahvatnog kuta optike kažemo da je fotografija i isječak iz prostora. Čovjek nikada ne percipira stvarnost u tako kratkim vremenskim jedinicama pa se iskustvo gledanja i konačna fotografska slika razlikuju. Zbog specifičnih prostorno-vremenskih uvjetovanosti nastanka fotografije, snimatelji još uvijek snimaju, a da nemaju potpunu kontrolu nad sadržajem snimljenog kadra.

Fotografija jest samostalno, autonomno umjetničko djelo koje se strukturira i čita likovnim jezikom.

„Moja fotografije uvijek proizlaze iz unutarnje potrebe. Ne stvaram slike…imam predodžbu o životu i pokušavam time naći ekvivalent u formi fotografije…“   Alfred Stieglitz

Borislav Božić