Umjetnost u fotografiji

Pisati o tehničkom dijelu fotografije je lako – taj dio je egzaktan, podložan jasnim zakonitostima optike, elektronike, a u slučaju digitalaca čak i kvantne statistike. S druge strane, pričati o estetskom i umjetničkom aspektu fotografije na koliko-toliko konkretan način predstavlja ozbiljnu teškoću. Taj nesrazmjer najbolje je vidljiv ako usporedimo broj članaka i siteova koji se bave tehnikalijama poput aparata i objektiva, s brojem siteova koji se bave kompozicijskim i umjetničkim aspektom. Ovih drugih gotovo da i nema. Nemojte misliti da je taj nedostatak lako ispraviti. Naime, ako govorimo o umjetnosti, moramo baciti u smeće sve objektivne kriterije, a ostaviti jedino unutarnje duhovno proživljavanje, koje je često neprenosivo, a i bitno različito između pojedinaca. Nisu svi promatrači iz iste slike u stanju izvući isti doživljaj, a često ono što osjete posve odudara od onoga što je autor utkao u djelo.

Imajte u vidu da ovdje ne govorimo o estetskom i zanatskom aspektu fotografije, koji obuhvaća stvari poput mekoće svjetla izbora filmske emulzije ili kompozicije. Govorimo o samom dojmu koji fotografija želi izazvati i to dojmu koji nadilazi estetske sudove poput „lijepo“ i „ružno“ – ružno može biti na svoj način moćno i dobro, a „lijepo“ može biti bezvrijedno, prazno i loše. Pogledajmo samo primjer Picassove „Guernice“ u usporedbi s prekrasnim reklamnim fotografijama s ambalaže neke bombonijere. „Guernica“ je ružna, ali je potresna i moćna. Fotografija s ambalaže je estetski dopadljivo smeće – ljepota kao potrošni materijal. Tu ljepotu trošimo, posvetimo joj letimični pogled, ona nas privlači na par sekundi, ali ne dira nas ni na koji bitan način i dopušta nam da nastavimo blijedo egzistirati u ispraznostima života obojenog lijepim nebitnostima bez vrijednosti. Umjetnost bi čovjeka trebala zgrabiti šakom za grlo i držati ga tako dok ne prizna da mu život prolazi u neopažanju bitnog, u neosjećanju dubokog i bez vrednovanja temeljnih životnih stvarnosti. Naravno, takvo shvaćanje zlorabe kvaziumjetnici koji se bave šokiranjem ljudi raznim gnjusobama poput klanja stoke na stageu ili bacanja krava iz helikoptera. Te stvari su pak posebna vrsta kiča – šokiranje radi šoka, a ne radi buđenja svijesti. Takvom „umjetnošću“ se bave uglavnom pomaknuti likovi bez talenta, koji nedostatak stvarnih ideja i uvida kompenziraju banalnošću gnjusnog.

Osnovna poanta nije u razlici između lijepog i ružnog, nego u razlici između uspavljivanja publike laskanjem i šaputanjem „sve je u redu“ i ukazivanja na dublje tokove zbivanja, koji uspavanom duhu promiču. Lako je biti obuzet trivijalnostima poput kupovine cipela izbora šminke i izlaska u kafiće, ako zanemarimo dublju razinu postojanja svijeta, onu iz koje dolaze potresi, vulkanske erupcije, udari meteora, uragani, poplave, siromaštvo, bolest, terorizam i ratovi. Ipak, pretjerana obuzetost tom stranom svijeta vodi u svojevrsni crni kič, gdje se nakaradna ispraznost lijepog zamjenjuje nakaradnom izpraznošću ružnog. Ne vidim pretjerane razlike između obuzetosti šminkom, kupovanjem i odjećom, te obuzetosti smrću, sakaćenjem i nesrećom. Oboje samo po sebi predstavlja odliku ispraznog uma, koji ne uviđa bitne stvari.

Ono što vidim kao bitno, kao izlazak iz začaranog kruga površnosti, jest uviđanje dragocjenosti trenutka, dragocjenosti budnosti i života koji je sposoban cijeniti stvari. Upravo taj aspekt svijesti koja je budna i zna cijeniti odsutan je i u ispraznosti konzumerističkog kiča i u ispraznosti estetike ružnoće. Svojevremeno sam na TV gledao priču jednog američkog fotoreportera koji je izvještavao iz Vijetnama. Da bi dobio dobre snimke, morao se kretati na samoj liniji sukoba, u istoj situaciji kao i vojnici, dok su oko njega ginuli ljudi, fijukali meci i padale granate. U jednom trenutku, dok je ležao u blatnom rovu, pomislio je da samo želi sjediti doma u Americi u fotelji, s mačkom u krilu. U tom trenutku totalnog užasa, shvatio je vrijednost običnog, normalnog. Desetak godina kasnije, pričao je, doživio je svojevrsni deja vu, kad je shvatio da doista sjedi doma u fotelji s mačkom u krilu, sjećajući se onog rova u Vijetnamu i zaplakao.

Fotografija čovjeka koji sjedi u fotelji s mačkom u krilu sama po sebi nije ništa posebno. Isto tako, fotografija čovjeka u rovu, usred rata, nije nešto posebno. Same po sebi, one nisu u stanju prenijeti taj osjećaj bitnosti i izazvati dovođenje svijesti u fokus i njeno buđenje. Ali, jeste li u stanju snimiti misli čovjeka u rovu, koji jedino želi držati mačku u krilu? To je umjetnost.

Danijel Turina

Kategorija: 
Foto Naklapanja

Objavljeno: 11.02.2006.