Divlji svijet Hrvatske

Zvonimir Tanocki izlaže u Galeriji likovnih umjetnosti u Vinkovcima

U četvrtak 05. veljače 2009. u 19 sati, u Galeriji likovnih umjetnosti Slavko Kopač, u Vinkovcima, Duga ulica br. 3, otvorenje je izložbe Divlji svijet Hrvatske. Autor izložbe je Zvonimir Tanocki, a organizator Gradski muzej Vinkovci.

© Zvonimir Tanocki

Izložba se sastoji od 100 fotografija i predstavlja tzv. lovnu divljač. Autorski opus Zvonimira Tanockog je puno sadržajnija cjelina i čine ju snimci vodozemaca, gmazova, kukaca, ptica... odnosno ostale faune Hrvatske te se mogu vidjeti na autorovim stranicama.

Iz kataloga

Vinkovačka gimnazija je zgrada u samom centru grada, nasuprot parka. Na njoj i piše da je to gimnazija, ponos i dika vinkovačke kulture. Kažu da je ona i nekakav rasadnik. Uvijek sam mislio da je rasadnik ona zelena površina pod staklenicima i plastenicima nekoliko kilometara zapadnije, uz Bosut. Ali vraga! Kažu da je ovaj rasadnik u centru iznjedrio najveća imena vinkovačke kulture, književnosti, umjetnosti i sličnih nepotrebnih disciplina. Kao da oni nisu imali svoje nadarenosti, unutrašnje snage, strasti i osobnosti pa ih je trebala iznjedriti nekakva gimnazija, kao kokoš jaje. Kao ondje nad njima nije vršena psihološka tortura.

© Zvonimir Tanocki

Vjerujte i sam sam to osjetio. Tamo su mi u njepovrat otišle najljepše godine mladosti, dok smo selili iz kabineta u kabinet, mračnog austrougarskog zdanja. Jedino svjetlo u tim zagušljivim i memljivim, ali uporno mračnim hodnicima bio je Tanetov blic ( ili ako hoćete bljeskalica). To je sprava koja se natakne na foto aparat da bi pomogla pri fotografiranju u već opisanim i sličnim uvjetima. Od tog njegovog blica imali smo privremenu sljepoću, te ga se bolje sjećam s gimnazijskih športkih terena, gdje smo proveli najljepše dane našeg školovanja. Jednom će netko ugraditi mramornu ploču u nogometno igralište. Na njoj će pisati: “Ovo igralište je iznjdrilo tog, tog i tog”. I Taneta, koji se nije odvajao od svog aparata. Sigurno ga je držao u rukama, a samo pronicljivi, vidoviti i odlikaši su znali da on to ne drži aparat u rukama, već svoju sudbinu i svoj kruh s nešto paštete ili već što voli gori.

© Zvonimir Tanocki

Aparat je držao negdje drugdje bliže mudima, jer se pokazalo da su ona , da prostite, vrlo važna i od presudnog značenja za ono što će kasnije napraviti. Trebala su mu je u predvečerje rata ( oko sedam- pol osam ) odlučio ostaviti se “slikanja” baba za dokumente, učenika za mjesečne, vojnike za vojničke uspomene, krštenje, krizmi, svatova i sahrana i inih osoba i događaja koji su mu mogli omogućiti lagodan život salonskog fotografa s brčićima. Trebala su mu kad je za samog rata s kamerom i aparatom u ruci, otišao u taj isti rat jer drugog nismo imali. Trebala su mu kad je sjeo pod krila motornog zmaja i otisnuo se u nesigurne visine, na milost i nemilost vjetrova i vrtložnih struja da bi iz perpektive orla, špijunskog satelita ili pače vanzemaljskog neindetificiranog letećeg objekta snimio ono što je ljudskom oku do pojave braće Wright bilo nepoznato, a nama koji nikada nebismo sjeli u tu leteću napravu nepoznato je i dandanas...

© Zvonimir Tanocki

Štedeći nas od turističkih razglednica panorame grada ili krajolika koji nas okružuje, Tanocki pronalazi detalj oranice koja nas kako sam kaže, podsjeća na “samtane hlače”, zeleni otok u žitu koji asocira na ne smijem reć`, njive posložene u kompoziciji kakvoj je Piet Mondrian bio sklon, priču prirode, svjetla i sjene i tragove ljudi-mrava koji su tu nešto prčkali. Trebala su mu i kad je naoružan samo aparatom stao pred neraspoložena vepra, jelena koji se tjera, a nisu mu trebala kada je “lovio” zeca u polju ili srnu u prosjeci. Tu u zelenom mraku šume, priča priču, ne dramatičnu poputone “leteće”, već naprotiv smirujuću, nekeko idiličnu i u zrnatoj strukturi raspršenu. U mraku laboratorija jednako se dobro snalazi. U kiselim isparenjima razvijača, prekidača i fiksira, upušta se u nešto što bi se nazvalo eksperimentom, ali i osobnom, njemu svojstvenom izričaju. Tu nastaje nešto što je fotografij, a više to nije, jedan nadrealan svijet koji povremeno prolazi u apstraktnu ekspresiju. No, vizualna umjetnost postoji da bi govorila svojim jezikom, ane da bismo je prepričavali. Prepričavaju se vicevi, je li tako Tane?
Dubravko Mataković

© Zvonimir Tanocki

Zvonimir Tanocki rođen 1960. u Vinkovcima. Fotografije počeo izlagati na skupnim izložbama od 1982. god.

Do sada sudjelovao na oko 150 grupnih i organizirao i postavio 30-tak samostalnih izložbi, osim Hrvatske u Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj, Sloveniji…za čega je dobio veći broj nagrada i priznanja. Za vrijeme Domovinskog rata snima brojne fotografije na ratištu, stradanja pučanstva te uništene objekte i postrojenja. Jedan je od osnivača Foto kluba „Vinkovci“ i Županijske zajednice tehničke kulture. Član je ULUPUH-a.

© Zvonimir Tanocki

Danas radi kao free-lance fotograf, a specijalnosti su mu snimanje iz zraka, industrijska i reklamna fotografija i snimanje prirodne i kulturno-povijesne baštine Hrvatske pa njegova arhiva broji preko 200 000 snimaka. Autor je i koautor većeg broja kalendara, kataloga, prospekata, monografija... od kojih su važnije „Vinkovci`91“, „Vinkovci, Jeseni te krase“, „Leksikon naselja Hrvatske“, „Gradovi i općine RH“, „Hrvatska“, „Hrvatski Jadran“, „Otok Lošinj“ itd.

Kategorija: 
Foto Događanja

Objavljeno: 05.02.2009.