Boja je za većinu ljudi nešto uobičajeno, osim malog postotka daltonista koji svijet vide u nijansama sivih tonova, svi mi doživljavamo boje kao nešto svakodnevno. Često uopće o tome niti ne razmišljamo, ali se vjerojatno tu i tamo s nekom drugom osobom upustimo u raspravu oko toga kakva je neka boja u stvarnosti, plava ili zelena, crveno-ljubičasta ili roza. Takve rasprave nisu neobične jer prema jednoj od definicija boja je u oku promatrača. Boja je psihofizički fenomen induciran svjetlom. Ako u doživljaju boje ulogu ima ne samo fizičko stanje našeg vidnog sustava, nego i psihička komponenta obrade živčanog impulsa koji od oka dolazi u mozak, onda je sasvim jasno da je taj doživljaj poprilično subjektivan.

Pretpostavlja se da je osjećaj za boje u čovjeka razvijen relativno kasno u razvoju vrste. U tekstovima iz stare Grčke postoje samo četiri boje: crna, bijela, žuto-zelena i grimizno-crvena. Još uvijek nije razjašnjeno da li je to tako uslijed lingvističkih nedostataka ili je osjet vida u to doba bio slabije razvijen. Postoji više teorija, a jedna od njih podržava ideju da nam kao vrsti boja nije bila bitna za opstanak pa nam se osjećaj za fino razlikovanje boja razvio tek kasnije. Kako god bilo percepcija boje uvjetovana je društvenim i kulturnim razvojem. Istraživanja koje su proveli antropolozi Brent Berlin i Paul Key pokazala su da su imena za osnovne boje prisutna u većini jezika, no da u nekim jezicima, odnosno kulturama ne postoje imena za neke od boja, dok u drugim kulturama ne postoje imena za neke druge nijanse i boje. Određene su kulture stvorile imena samo za nijanse koje su im potrebne. Tako na primjer Eskimi u svom jeziku imaju 40 različitih imena za 40 različitih vrsta snijega i gotovo isto toliko imena za različite nijanse i intenzitete bijele boje. Primitivne kulture razlikuju samo svjetlo i tamno, odnosno crno i bijelo. Kad se u primitivnim jezicima pojavi treće ime za neku od boja onda je to uvijek crvena, za njom dolaze žuta i zelena, a tek potom plava. Kako kompleksnost jezične strukture raste na red dolazi smeđa, purpurna (grimizna odnosno tamno-ljubičasta), ružičasta, narančasta i siva.

Osim kulturoloških uvjetovanosti kod percepcije boje nailazimo na niz drugih problema, jedan od njih je okruženje, boja je naime uvijek određena kontekstom u kojem se nalazi. Taj se efekt naziva Kromatska indukcija. Percepcija boje također ovisi o osvjetljenju. Taj se efekt naziva Metamerizam. Naš je vidni sustav u stanju razlikovati milijune oblika, ali u najboljem slučaju pouzdano možemo identificirati i imenovati tek šest boja iz tog razloga ne postoji kompleksni sustav komunikacije razvijen na bojama. Svi takvi sustavi, poput semafora ili prometnih znakova temelje se samo na nekoliko osnovnih boja, dok se pismo i kompleksni oblici komunikacije temelje na oblicima.